Od indoeuropeistike do kroatistike : Zbornik u čast Daliboru Brozoviću binjski fragment misala (Birb), Epistola o nedjelji (Epist), Fragmenti brevijara uz Novakov misal (aNov i 6Nov), Fragment brevijara dodan Ročkom misalu (Roč), Tkonski fragment iz Berčićeve zbirke (Tk), Tršćanski fragment brevijara (Ts), Za- grebački fragmenti brevijara HAZU 46a i 46b (Zag), Ljubljanski homilijar (Lab), Homilija na Blagovijest (Hom), Krčki fragmenti pasionala (Pass), Omišaljski list apostola (Omiš), Fragment Legende o sv. Tekli (Th) i tzv. Pazinski fragmenti: odlo- mak Legende o sv. Eustahiju (Eust), odlomci Legende o Drvu Križa (Lign), odlo- mci Uspenja Bogorodice (Trans), odlomci Nikodemova evanđelja (Nic), odlomak homilije (Serm) i odlomci Mučenja sv. Jakova Perzijanca (Jac). Za svaki se sklonidbeni obrazac najprije navode svi potvrđeni oblici, a zatim se to stanje uspoređuje sa stanjem u kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima i u suvremenom hrvatskom jeziku i objašnjavaju se oni oblici koji traže poseban komentar. Kao različiti oblici navode se i grafijske inačice koje su glasovno sigurno bile identične. Tako se npr. posebno navode oblici koji se razlikuju samo znakom za poluglas na kraju: oni koji na kraju imaju stari znak u obliku ključa, oni koji ima- ju štapić, oni kojima je na kraju apostrof i oni koji uopće nemaju znak za poluglas.? Pri transliteraciji držao sam se uglavnom pravila uobičajenih u novijim izdanjima hrvatskoglagoljskih tekstova. Glagoljsko sldvo » (ili inačica 4) prenosi se u latini- cu kao 7, štapić (1) i *fl kao », apostrof kao ',* & kao & (bez obzira na izgovor), [I kao 4, nP kao j i dvoslov «lB kao y (tamo gdje još ima funkciju staroga fonema jeri). 3 _U fragmentima iz 12. st. te u Spal i Lond na kraju je riječi stari znak za poluglas u obli- ku ključa. U fragmentima iz prve polovice i sredine 13. st. supostoje ravnopravno oblici s jorom i štapićem, a u fragmentima iz druge polovice 13. st. prevladavaju oblici sa štapićem. Oblici bez znaka za poluglas na kraju pojavljuju se u fragmenitma sa samoga kraja 13. (ili početka 14.) st. Iznimka su jedino oblici iza kojih slijede enklitike kao što su dometci že, bo i sl. Već je od prve polovice 13. st. razvidna težnja da se ispred enklitike krajnji poluglas ne bilježi. Navedeno se može oprimjeriti oblicima nominativa osobne zamjenice prve osobe. U Vind (2a i 2b), Baš, Grš (4r i 4v), Spal (b) i Birb (1v) pojavljuje se samo oblik az». Oblici i s jorom i sa štapićem na kraju (azb i azb) potvrđeni su u Vb, Pass i BNov, a oblik samo sa štapićem (az6) u Kuk (b i d), Epist (1r), Roč (1c), Ts (la), Zag (la), Hom (2a), Th (1b), Trans (1d, 2a, 2b, 2c i 2d) i Nic (2d). Oblik az' potvrđen je samo s dometkom že (az' že) jednom u Lond. Oblik bez ikakva znaka za poluglas (az) samostalno se pojavljuje samo u Omiš (1b), s dometkom že (az že) u Th (Ir) i Jac (2b), a s dometkom bo (az bo) u Hom (2d). 4 Jedini je hrvatskoglagoljski rukopis koji još ima oba tradicionalna znaka za jer i jor Budimpeštanski fragment. Mihanovićev je fragment apostola jedini hrvatskoglagoljski rukopis koji za glas nastao stapanjem jera i jora ima znak za jer, a svi ostali fragmenti imaju ili znak za stari jor ili štapić i apostrof. Više o bilježenju znakova za poluglas u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima vidjeti u Mihaljević 2000. 3 Oblici s jerijem potvrđeni su samo u Bud, Kij i Grš. To su jedina tri fragmenta koja čuvaju taj glas kao poseban fonem. Tako je npr. nominativ osobne zamjenice druge osobe jednine ty potvrđen u Bud, Kij i Grš (4r), nominativ zamjenice prve osobe množine my u Bud i Grš (2r), nominativ osobne zamjenice druge osobe množine vy u Grš (2v i 3r) i akuza- tiv osobne zamjenice prve osobe množine n[y] u Kij. Oblik m'i koji je potvrđen u Vind (2b) samo je ostatak grafijske tradicije jer se u istom stupcu tog fragmenta pojavljuju nominativi osobnih zamjenica prve i druge osobe množine mi i vi bez jerija, tj. s običnim (dvadesetič- nim) i. O bilježenju i fonološkom položaju jerija u Bečkim listićima i drugim fragmentima više v. u Mihaljević 2000. i Mihaljević 2003. 340