samostalan razvoj pojedinih slavenskih jezi- ka i narječja. Prvi je slavenski književni jezik oblikovan na temelju jednoga općeslavenskog narječja (govora sjeverozapadne egejske oba- le, točnije okolice grada Soluna), ali budući da je kao književni jezik služio većini Slave- na, nadogradile su se na taj govor i osobine drugih krajeva. Taj je jezik u uporabi preko tisuću godina, sve do danas na širem ili užem području. Kroz to se vrijeme mijenjao i razvi- jao, a to znači da ima svoju povijest. Povijest se toga jezika najčešće dijeli na tri glavna raz- doblja: starocrkvenoslavensko, crkvenosla- vensko i novocrkvenoslavensko. Osnovni su kriteriji podjele njegov odnos prema govor- nom jeziku, stabilnost i vrsta norme i funkcija koju raj jezik u pojedinom razdoblju ima.+ Starocrkvenoslavenski je jezik tzv. kanon- skih spomenika. U uporabi je u X. i XI. st. Te- melji se na živom govoru. Osnova mu je slaven- ski govor sjeverozapadne egejske obale. Riječ je dakle o jednom ogranku općeslavenskoga jezika. Međutim, kao književni jezik bio je na- mijenjen najprije moravskim, a kasnije i svim drugim Slavenima. Stoga se prilagođuje i gla- u leksiku lokalnim govo- sovno i u gramatici rima i dijalektima, ali unutar granica svjesne norme. To znači da mu je norma bila razmjet no čvrsta i stabilna. Obično se razlikuju dvi je inačice starocrkvenoslavenskoga: moravska (Kijevski listići) i makedonsko-bugarska (ostali kanonski rukopisi), a neki slavistiš tomu dodaju i treću, slovensku inačicu koja je posvjedočena u Brišinskim listićima, jedinom starocrkveno- slavenskom spomeniku koji je pisan latinicom, a nastao je oko 1000. godine. Starocrkvenosla- venski je imao funkciju jedinoga književnog jezika_jer još nisu uspostavljeni nacionalni književni jezici. Sociolingvistički se odnos između njega i govornoga jezika može proma- trati kao odnos književnoga jezika i dijalekata (narječja). Lingvistički ga se može opisati kao jezik u kojem svi slogovi završavaju samogla- snikom, u kojem se pravilno rabe glasovi jer () i jor (#) i nosni samoglasnici e i g, a koji po- kazuje i neka očekivana južnoslavenska jezična obilježja. U njemu se primjerice pojednostav- njuju skupine £Z i dl, a rezultat je praslavenske metateze likvida ra, rč, la, le, a ne kao u sjeve- rozapadnim slavenskim jezicima ro, re, , leili kao u istočnoslavenskim jezicima oro, ere, olo.# Osobito su za njega tipične pojave: bugarski refleksi praslavenskih skupina *žj i *dj, 6 št i £d tamo gdje je u hrvatskom ć i d: svčšta, nošte, mežda i sl., odsutnost fonološki relevantnoga glasa j te u sintaksi brojne participske konstruk- , osobito adnominalni (bramn molitvč) i ap- solutni dativ (šte glagoljoštu emu). Taj je jezik izravno ili neizravno utjecao na religijsko (vjer- sko) i crkveno nazivlje kod svih Slavena pa tako > Neki slavisti, primjerice N. S. Trubetzkoy i N. N. Durnovo dodaju i četvrto, prastarocrkvenoslavensko razdoblje kojim označuju jezik koji je Ćiril stvorio prije odlaska u Moravsku, a na kojemu nije sačuvan nijedan tekst. Najsta- riji su sačuvani tekstovi od roga razdoblja mladi za stoljećeili stoljeće i pol. Taj jejezik, prema njihovu mišljenju, bio zapravo intelekrualizirani solunski govor. * Usp. Mareš 1986. * Primjerice E. V. Mareš “ Tako primjerice nominativ jednine ženskoga roda drugoga aktivnog participa preterira glagola resti glasi vela, za razliku od poljskoga tiodla i češkoga redla, a praslavenska imenica %gondi ia južnoslavenski oblik grade, za razli ku od poljskoga grad ili ruskoga gorod. 284