Milan Mihaljević, Jezik kanona mise u Kožičićevu Misalu hruackom
158 FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str. 157-183

 

pohrvaćivanju kod Kožičića može govoriti samo uvjetno jer on u svojim tekstovima
dosljedno zadržava mnoge crkvenoslavenske oblike (Tomašić, 2001). Ono 'prestarivše',
'lažno' i 'tuđe' ne označava kod Kožičića automatski crkvenoslavensko, a ono 'novo'
hrvatsko, nego je ponajprije riječ o nepoštivanju latinskoga predloška. 'Prestarivše' je
stoga ono naslijeđeno što odudara od latinskoga predloška. Prema tome je glavni cilj
Kožičićeva popravljanja bio što više uskladiti tekst s latinskim predloškom. Treći je
(kompromisan) pogled ponudio Žagar (1993: 469). Prema njemu Kožičićevo 'popravlja-
nje' tekstova nije samo intervencija stilističke prirode, nego svjestan napor ,k sređivanju
i normiranju jezika hrvatskoglagoljske knjige uopće." Drugim riječima, Kožičić je imao
razrađenu i promišljenu koncepciju književnoga jezika prema kojoj je postupao. Nije
prihvatio podjelu jezika na onaj u liturgijskim i onaj u neliturgijskim tekstovima, nego
je cjelokupnoj hrvatskoj književnosti (izuzimajući pravne spomenike koje očito nije
smatrao književnima) namijenio jedinstveni književni jezik, a to je prema njegovim
zamislima reformirana hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika.?

 

Incipit Misala hruackoga svjedoči da je i u njemu Kožičić znatno popravljao i isprav-
ljao mnoge tekstove. Kako kaže: ,v nemže neičtena mćsta popravlena sutb : mnoga ošće-
znova stlmačena i pridana sut»". Obrađujući posljednicu sv. Tome Akvinskoga Hvali
Sione u hrvatskoglagoljskim misalima utvrdio sam da su razlike između teksta u
Kožičićevu i svim drugim misalima veće nego razlike između bilo koja druga dva misala.
Kod svih je ostalih misala riječ o inačicama istoga prijevoda. Nasuprot tomu, iako je
vidljivo da je poznavao stariji prijevod posljednice, Kožičićevi su redaktorski zahvati
takvi da se može govoriti o novom prijevodu.? Pitanje je u kojoj mjeri to vrijedi i za
ostale dijelove misala. Osobito je to zanimljivo provjeriti na kanonu mise jer su, zbog
osti toga teksta u bogoslužju, razlike u njemu ,znatno manje negoli u drugim
dijelovima misala" (Tandarić, 1979: 6). Već je Josip Vajs (1939) utvrdio da se tekstovi
kanona u vatikanskom misalu Illirico 4, Misalu kneza Novaka i Ročkom misalu uglavnom
međusobno slažu. Za ovu sam priliku usporedio tekst kanona u 22 hrvatskoglagoljska
spomenika (rukopisna i tiskana) iz crkvenoslavenskoga razdoblja (dakle u svima u
kojima je potvrđen). I tu se pokazalo da su razlike između Kožičićeva i ostalih misala
veće nego one među bilo koja druga dva misala. U svim ostalim misalima riječ je o
sitnijim redakcijskim zahvatima u istome prijevodu teksta,* dok je kod Kožičića vidljivo
da je, iako je, naravno, dobro znao i stariji prijevod, i tekst kanona zapravo iznova
prevodio s latinskoga. Ističem da sam se u raščlabmi ograničio samo na službeni
liturgijski tekst i da nisam u obzir uzimao rubrike. U rubrikama su razlike među svim
rukopisima znatno veće, kako jezično, tako i u njihovu rasporedu unutar teksta. Te
činjenice mogu biti vrlo zanimljive za liturgičku analizu i podrijetlo tekstova te
grupiranje misala u redakcijske skupine, ali nisu relevantne za opis jezika liturgijskoga
teksta, a osim toga bi njihovim uključivanjem kritički aparat bio znatno nepregledniji.

 

   

 

2 Usp. Žagar, 1993: 470.

3 Usp. Kovačević, Mihaljević, Sudec, 2010: 362

* Čak ni u Pariškom zborniku, čiji je misni red ,po svojoj strukturi i po tekstološkim osobinama tako
osamljen među hrvatskoglagoljskim sličnim tekstovima" (Tandarić, 1979: 13), u kanonu ,nema većih razlika
 prema drugim glagoljskim misalima" (Tandarić, 1979: 11).