Marinka Šimić

Deklinacija imenica
u Akademijinu brevijaru (IU c 12)

Sažetak

U članku se opisuje deklinacijski sustav imenica u Akademijinu brevijaru (III c 12),
hrvatskoglagoljskom rukopisu s konca 14. stoljeća. Zaključeno je da su se uz glavne
sklonidbene tipove o/jo-osnove muškoga i srednjega roda i a/ja-osnove ženskoga roda
dobro očuvali i sporedni sklonidbeni tipovi. U glavnoj sklonidbi imenica muškoga i
stednjega roda, kao i ženskoga roda, čuva se, uz neke iznimke, razlika između nepala-
talne i palatalne inačice. lako su imenice sporednih sklonidbi, 1-os7ove muškoga roda,
i-osnove muškoga i ženskoga roda, v-osove ženskoga roda, r-osnove ženskoga roda, -
-osnove muškoga i srednjega roda, +- i s-osnove srednjega roda, dobro oprimjerene, one
su ipak pod utjecajem glavnih promjena, osim imenica i-osnova ženskoga roda. Urjecaj
sporednih sklonidbi na glavne je znatno manji. U rukopisu su zabilježeni dvojinski
oblici, kako slobodna dvojina, rako i vezana, dok je za sindersku pronaden jedan pri-
mjer. Ipak, neki primjeri koji dobivaju množinsko značenje porvrđuju da dvojina više
nema obilježje parnosti, već samo obilježje dvojnosti.

Među imenskim je oblicima zamijećeno nekoliko pojedinosti koje ukazuju na istar-
sku provenijenciju ovoga rukopisa, primjerice akuzativni oblici krž i cr(e)ki, te tako-
der akuzativ vželjubihe krasoto domu tvoego (umj. »krasoru«),što može biri kajkavski
utjecaj, li urjecaj nekoga istarskoga govora. Za Istru, odnosno ckavsko područje, go-
vore i pojedine zamjene izvornoga e jatom, npr.: D mn. muškoga roda dobrorvorcčme,
G jd. ženskoga roda gl(a)va cr(&)kvć.

 

 

Među našim rukopisima posebno mjesto pripada Akademijinu brevijaru
(I c 12). Da je to dragocjen prijepis hrvatskoglagoljskoga Psaltira, koji se odli-
kuje fonološkim i tvorbenim osobitostima, a također i po svom prijevodu, uočio
je Josip Vajs (1910: XCII). Dijelovi toga brevijara su: 1. Psaltir (1-35b), 2. Kanri-
ci (35c-39b), 3. Komunal (Commune sanctorum) (39b-64b), 4. Oficij za mrtve
(64b-66a), 5. Oficij Blažene Djevice Marije (66a-68c), 6. Lunarna tablica (68d),
7. Vječni kalendar (69-70v). Takva vrsta časoslova, tzv. Liber horarum, bila je po-
pularna u Europi još od Karla Velikoga, a među hrvatskoglagoljskim kodeksima
tu spadaju još: Lobkovicov psaltir iz 1359. godine, Pariški zbornik iz 1375. godine
(Borislavićev zbornik), te tiskani Oficij rimski iz 1530. (Pantelić 1980: 362).

149