MARINKA ŠIMIĆ rice presvučene kožom, a zajedno s njim uvezan je jedini primjerak Spovidi općene tiskane u Senju 1496. Rukopis se nalazio u Glavotoku na otoku Krku, a danas se čuva u Biblioteci franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu.“ Jezik tog zbor- nika, kao što je utvrdio Milčetić, prilično je neujednačen, sad više narodni, sad više staroslavenski. Jezičnu neujednačenost dijelova zbornika istaknuo je i Vi. Štefanić, proučavajući poslanice Sv. Jeronima: jezik tih poslanica je »umjetan jezik koji se nije nikad i nigdje govorio. To je hibridan jezik koji se sastoji od tradicionalnog crkvenoslavenskog jezika u nedosljednoj mješavini s elementima živoga narodnog jezika.«4 Anica Nazor je proučavajući pojedine dijelove tog zbornika zaključila: »Je- zična analiza Ivančićeva zbornika pokazuje da se taj spomenik cijelim svojim opse- gom ne može vezati za crkvenoslavenski jezik, jer se neki dijelovi (Traktat o sedam smrtnih grčha, Ishod, Ispoved) gotovo u potpunosti, a neki u većem dijelu svojih odlika (Kontemplacion, Riči života spasenič ...) naslanjaju na živi govor. Tek tre- ćina Ivančićeva zbornika obuhvaća priloge koji čuvaju crkvenoslavenske jezične crte (dvije poslanice o sv. Jeronimu, Marije Magdalene mirakuli...).«' Ivanka Petro- vić je istražujući Bogorodičina čudesa u Ivančićevu zborniku zaključila da jezik tog dijela pruža »sliku prožimanja crkvenoslavenskih i mladih, narodnih živih eleme- nata. (...) Naš tekst ima još mnogo osobina hrvatskog tipa crkvenoslavenskog jezi- ka, osobito u morfologiji i sintaksi. Ali po glasovnim osobinama, napose pak po leksiku, možemo ga već s pravom ubrojiti među tekstove pisane narodnim jezi- kom, premda i tu nalazimo još dosta tradicionalnih crkvenoslavenskih elemenata. 'To, dakako, otežava definiranje jezika ovoga teksta, to više što njegov autor, pre- vodilac ili prepisivač, nije bio dosljedan ni u poštivanju pisarske tradicije, ni u osje- ćaju svoga vlastitoga živog govora. Slika je šarolika i zamućena, ili zato jer je pisac bio opterećen tradicijom, ili pak zato što se svjesno želio što više približiti knjiškim jezičnim formama.«“ Kolunićev zbornik (KZ) prepisao je 1486. godine u Knežej vasi kraj Otočca Broz Kolunić (rodom iz Dubovika) za gatanskog vikara Levnarda. Kako je BroZ Kolunić samo prepisivač ne zna se točno mjesto nastanka Kolunićeva zbornika, ni rukopisa III a 19 HAZU koji također sadrži Korizmene propovijedi. Matija Valj vec je pretpostavio da bi predložak možda mogao nastati u Istri“, a isto je smatrao i Vj. Štefanić: prema jezičnim se podacima, prevodioca ili kompilatora obaju dije- lova zbornika može tražiti u Istri ili zapadnoj Hrvatskoj.' *'1, Petrović, Bogorodičina čudesa u Ivančićevu zbomiku, hrvatskoglagoljskom spomeniku 14/15. 5t+ Radovi Staroslavenskog instituta knj. 7., Zagreb 1972., str. 143. “ si Štefanić, o. c., str. 118. ? A. Nazor, Jezični kriteriji pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog ježika u hrvatskoglagolj- skim tekstovima, Šlovo 13., Zagreb 1963., str. 85 5 |. Petrović, o. c., str. 144. % M. Valjavec, Kolunićev zbomik hrvatski glagolski rukopis od godine 1486., Djela JAZU, knj. XII. Zagreb 1892., str. VI. 10 vj. Štefanić, Glagoljski rukopisi JAZU, \ dio, Zagreb 1970., str. 16-18. 398