VESNA BADURINA STIPČEVIĆ
MARINKA ŠIMIĆ

Staroslavenski institut

Zagreb, Hrvatska

 

Hrvatskoglagoljska legenda o sv. Martinu

Svetačke legende čine značajan korpus hrvatske srednjovjekovne književnosti.
Hagiografski tekstovi pisani latinicom, glagoljicom ili € irilicom, č itaju se
u nelirurgijskim srednjovjekovnim zbornicima i u liturgijskim knjigama.
Sačuvani fragmenti legendi upućuju da su nekad postojali i potpuni legen-
dariji i čitave zbirke hagiografskih živoropisa i pasija. Dok su hrvatski latinski
svetački tekstovi nastali pod utjecajem ranokršćanske i srednjovjekovne
larinske kulture, najstariji svetački tekstovi na hrvatskom crkvenoslavenskom
jeziku (primjerice Žitje Simeona Stilite, legenda o sv. Anastaziji, o sv. Eusta-
hiju, sv. Jurju, sv. Aleksiju, sv. Nikoli i dr.) pripadaju slavenskom književnom
krugu, nastalom na grčkobizantskim izvorima. Neke su hagiografije nastale
pod utjecajem čeških predlošaka, npr. Žitje Ćirilovo, legenda o sv. Većeslavu i
sv. Vidu, a znatan korpus hrvatskih legendi je larinskoga i talijanskoga podri-
jerla. Zapadna hagiografija s brojnim i raznovrsnim svetačkim tekstovima u
brevijarima, pasionalima i legendarijima imala je velik utjecaj na hrvatsku
legendarnu književnost. U glagoljskim brevijarima i u glagoljskim i latiničkim
zbornicima č itaju se mnoge pasije i legende ranokršćanskih mučenica i
mučenika, sveraca i svetica, primjerice životopisi sv. Lucije, Agnije, Barbare,
Margarete, Agate, Katarine, legende o Jeronimu, sv. Antunu Opatu, Hilario-
nu Opatu, hagiografije o sv. Nikoli, sv. Lovrencu, Klimentu papi, sv. Dujmu,
sv. Krisogonu, sv. Mavru. Prema sačuvanim hagiografijama uočljivo je da su