VESNA BADURINA STIPČEVIĆ MARINKA ŠIMIĆ Staroslavenski institut Zagreb, Hrvatska Hrvatskoglagoljska legenda o sv. Martinu Svetačke legende čine značajan korpus hrvatske srednjovjekovne književnosti. Hagiografski tekstovi pisani latinicom, glagoljicom ili € irilicom, č itaju se u nelirurgijskim srednjovjekovnim zbornicima i u liturgijskim knjigama. Sačuvani fragmenti legendi upućuju da su nekad postojali i potpuni legen- dariji i čitave zbirke hagiografskih živoropisa i pasija. Dok su hrvatski latinski svetački tekstovi nastali pod utjecajem ranokršćanske i srednjovjekovne larinske kulture, najstariji svetački tekstovi na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku (primjerice Žitje Simeona Stilite, legenda o sv. Anastaziji, o sv. Eusta- hiju, sv. Jurju, sv. Aleksiju, sv. Nikoli i dr.) pripadaju slavenskom književnom krugu, nastalom na grčkobizantskim izvorima. Neke su hagiografije nastale pod utjecajem čeških predlošaka, npr. Žitje Ćirilovo, legenda o sv. Većeslavu i sv. Vidu, a znatan korpus hrvatskih legendi je larinskoga i talijanskoga podri- jerla. Zapadna hagiografija s brojnim i raznovrsnim svetačkim tekstovima u brevijarima, pasionalima i legendarijima imala je velik utjecaj na hrvatsku legendarnu književnost. U glagoljskim brevijarima i u glagoljskim i latiničkim zbornicima č itaju se mnoge pasije i legende ranokršćanskih mučenica i mučenika, sveraca i svetica, primjerice životopisi sv. Lucije, Agnije, Barbare, Margarete, Agate, Katarine, legende o Jeronimu, sv. Antunu Opatu, Hilario- nu Opatu, hagiografije o sv. Nikoli, sv. Lovrencu, Klimentu papi, sv. Dujmu, sv. Krisogonu, sv. Mavru. Prema sačuvanim hagiografijama uočljivo je da su