Jozo Vela, O že kao pojačajnoj čestici u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku
8 FLUMINENSIA, god. 28 (2016), br. 1, str. 7-18

 

među najzastupljenijim pojavnicama koje se u odnosu na druge uspoređene misale u
Hrvojevu zamjenjuju. Jednako tako, među zborničkim hrvatskoglagoljskim tekstovima
upravo oni koji primjenom spomenutih kriterija A. Nazor nisu bili u dovoljnoj mjeri
prepoznati kao tekstovi pisani hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom da bi ušli u građu
za Rječnik crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije (u daljnjem tekstu RCJHR), ili
nemaju že/-že ili ga imaju sasvim rijetko. Toga da je čestica že/-že važan dio hrvatskoga
ć Benja. Uočena
je, naime, zamjetna učestalost ove čestice u njegovu Misalu hruackome, a Tanja Kuštović
jasno sugerira kako bismo možda ,takvu čestu upotrebu (...) mogli tumačiti kao
Kožičićevo nastojanje da jasno iskaže elemente staroslavenskog jezika" (Kuštović 2012:
140; usp. Kovačević 2014: 177). Osim što je, kad je riječ o hrvatskoglagoljskome tekstu,
čestica že/-že jedan od jasnih, ako ne na prvi pogled i najjasnijih, pokazatelja da je isti
pisan hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom i da ćemo pronaći i druge crkvenosla-
venizme - čega su čini se bili svjesni i (neki) glagoljaši — ona je k tomu i jedna od
najučestalijih riječi u cjelokupnom fundusu sačuvanih nam tekstova na hrvatskome
crkvenoslavenskom jeziku. Razlog je tomu višestruka raznolikost njene upotrebe te
činjenica da je mnogim riječima postala navezak, a u slučaju relativne zamjenice iže čak i
tvorbeni morfem. Jasno je da bi cjelovito istraživanje čestice že/-že u tim tekstovima

 

crkvenoslavenskog jezičnog sustava bio je čini se svjestan i Šimun Ko:

daleko premašilo ograničenost jednoga ovakvoga rada, stoga ćemo se u njemu usmjeriti
samo na neke primjedbe o pojačajnoj ulozi ove čestice koje smatramo bitnima.

Čestica že/-že vuče svoje podrijetlo iz ie. prajezika, a sankrtsko gha, starogrčko ge,
litavsko gi, te staroprusko anga i hrvatsko -r(e) i -go u nego, a možda i gotsko -k i
njemačko -ch u mich, omogućuju njezinu rekonstrukciju kao ie. čestice ghe-/gho-.
Vjerojatno se radilo o nekoj vrsti pojačajne čestice kojom se ujedno uspostavljala veza s
onim što je unaprijed kazano (adjunktivna funkcija), bila je postpozitivna i kao riječ bez
naglaska naglaskom se naslanjala na riječ ispred sebe.? U većoj ili manjoj mjeri, makar u
tragovima ili ponešto izmijenjenu, nalazimo je u gotovo svim slavenskim jezicima. U
prvom redu u ruskom na čiji je leksik u velikoj mjeri utjecao starocrkvenoslavenski i
gdje je že, ža, -ž suprotni veznik i pojačajna čestica, ali i u bjeloruskom, ukrajinskom,
poljskom. Veznik že koji je u plodnoj upotrebi u suvremenom češkom jeziku, nije
zapravo ova čestica nego je postao od ježe. Jednako je s prilogom že<juže u slovenskom
jeziku. U hrvatskom je -ž- rotacizmom (pojavom svojstvenom južnosl. jezicima) prešlo u
r. Kao pojačajna čestica -re, -7, -ra, -ri očuvana je samo kao navezak, ponajviše u
neodređenim zamjenicama s prefiksom ni-, ali i u pokaznim zamjenicama, prilozima i
veznicima (ništar, nigder, nigdare, itkor, deder, ikadare, takoder, i sl). Opsežni Rječnik
hrvatskoga ili srpskoga jezika (RHSJ 1952: 821-827) ne navodi potvrde za česticu re koja
nije postala navezak. Ipak, u RCJHR (2012: 537) nalazi se jedna takva potvrda iz
Pariškog zbornika iz 1375. god.: pride re i nikodem» ki prihodil' biše k' i(su)su noć'a prije
CPar 266r.

 

?  Usp. ESSJ 1973: 335; Skok 1971: 581-582.