Jozo Vela, O že kao pojačajnoj čestici u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku 8 FLUMINENSIA, god. 28 (2016), br. 1, str. 7-18 među najzastupljenijim pojavnicama koje se u odnosu na druge uspoređene misale u Hrvojevu zamjenjuju. Jednako tako, među zborničkim hrvatskoglagoljskim tekstovima upravo oni koji primjenom spomenutih kriterija A. Nazor nisu bili u dovoljnoj mjeri prepoznati kao tekstovi pisani hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom da bi ušli u građu za Rječnik crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije (u daljnjem tekstu RCJHR), ili nemaju že/-že ili ga imaju sasvim rijetko. Toga da je čestica že/-že važan dio hrvatskoga ć Benja. Uočena je, naime, zamjetna učestalost ove čestice u njegovu Misalu hruackome, a Tanja Kuštović jasno sugerira kako bismo možda ,takvu čestu upotrebu (...) mogli tumačiti kao Kožičićevo nastojanje da jasno iskaže elemente staroslavenskog jezika" (Kuštović 2012: 140; usp. Kovačević 2014: 177). Osim što je, kad je riječ o hrvatskoglagoljskome tekstu, čestica že/-že jedan od jasnih, ako ne na prvi pogled i najjasnijih, pokazatelja da je isti pisan hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom i da ćemo pronaći i druge crkvenosla- venizme - čega su čini se bili svjesni i (neki) glagoljaši — ona je k tomu i jedna od najučestalijih riječi u cjelokupnom fundusu sačuvanih nam tekstova na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku. Razlog je tomu višestruka raznolikost njene upotrebe te činjenica da je mnogim riječima postala navezak, a u slučaju relativne zamjenice iže čak i tvorbeni morfem. Jasno je da bi cjelovito istraživanje čestice že/-že u tim tekstovima crkvenoslavenskog jezičnog sustava bio je čini se svjestan i Šimun Ko: daleko premašilo ograničenost jednoga ovakvoga rada, stoga ćemo se u njemu usmjeriti samo na neke primjedbe o pojačajnoj ulozi ove čestice koje smatramo bitnima. Čestica že/-že vuče svoje podrijetlo iz ie. prajezika, a sankrtsko gha, starogrčko ge, litavsko gi, te staroprusko anga i hrvatsko -r(e) i -go u nego, a možda i gotsko -k i njemačko -ch u mich, omogućuju njezinu rekonstrukciju kao ie. čestice ghe-/gho-. Vjerojatno se radilo o nekoj vrsti pojačajne čestice kojom se ujedno uspostavljala veza s onim što je unaprijed kazano (adjunktivna funkcija), bila je postpozitivna i kao riječ bez naglaska naglaskom se naslanjala na riječ ispred sebe.? U većoj ili manjoj mjeri, makar u tragovima ili ponešto izmijenjenu, nalazimo je u gotovo svim slavenskim jezicima. U prvom redu u ruskom na čiji je leksik u velikoj mjeri utjecao starocrkvenoslavenski i gdje je že, ža, -ž suprotni veznik i pojačajna čestica, ali i u bjeloruskom, ukrajinskom, poljskom. Veznik že koji je u plodnoj upotrebi u suvremenom češkom jeziku, nije zapravo ova čestica nego je postao od ježe. Jednako je s prilogom že<juže u slovenskom jeziku. U hrvatskom je -ž- rotacizmom (pojavom svojstvenom južnosl. jezicima) prešlo u r. Kao pojačajna čestica -re, -7, -ra, -ri očuvana je samo kao navezak, ponajviše u neodređenim zamjenicama s prefiksom ni-, ali i u pokaznim zamjenicama, prilozima i veznicima (ništar, nigder, nigdare, itkor, deder, ikadare, takoder, i sl). Opsežni Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (RHSJ 1952: 821-827) ne navodi potvrde za česticu re koja nije postala navezak. Ipak, u RCJHR (2012: 537) nalazi se jedna takva potvrda iz Pariškog zbornika iz 1375. god.: pride re i nikodem» ki prihodil' biše k' i(su)su noć'a prije CPar 266r. ? Usp. ESSJ 1973: 335; Skok 1971: 581-582.