Knjige poštujući, knjigama pošt

 

prenosi raznolikim leksičkim i gramatičkim sredstvima,“ među kojima posebno
mjesto zauzima gramarički broj: »Imenice koje naznačuju štogod što pripada jed-
nom biću mogu u ie. jezicima ostati u singularu ili dualu (u dvalu imenice koje
označuju tjelesne udove koji se nahode po dva) i onda kad dotičnih bića bude
više« (Ivšić 1970: 289).

U nekim se američkim jezicima ono može izreći i glagolom, jer ti jezici po-
znaju distributivni glagolski vid — » glagolski aspekr koji izražava da se glagolska
radnja označena glagolom događa tako, da je simultano vrši više pojedinaca ili
predmeta« (Simeon 1969: 254). Za hrvatski — pa ni za HCS - to ne možemo
tvrditi zato što se u tim jezicima distriburivnost, jedan od načina vršenja glagolske
radnje, proteže na oba glagolska vida, svršeni i nesvršeni: »Tako se i njemačka
kategorija Akrionsart u hrvatskome naziva način vršenja glagolske radnje (Barić i
dr. 1997) ili glagolskovidsko značenje (Silić, Pranjković 2005) jer se razlikuje od
glagolskoga vida. Naime, pojedini načini vršenja glagolske radnje u hrvatskome
odnose se kako na svršene, tako i na nesvršene glagole. Na primjer, raspodjelno
(distributivno) značenje imaju i svršeni pospremiti i nesvršeni pospremati, dok uče-
stalo (iterativno) značenje mogu imati i nesvršeni zatvarati i svršeni pozatvarati
(Barić i dr. 2000) «* (Cvikić, Jelaska 2007: 191).

Distributivnost se (kao opreka kolektivnosti) ostvaruje i s pomoću kvantifika-
tora-“ Jedni pripadaju isključivo kolektivnoj sferi, drugi isključivo distributivnoj,
a neki participiraju u objema: »Jedinica svaki uvijek se distributivno upotreblja-
va, dok se jedinica svi može uporabiti i distributivno i kolekrivno« (Šarić 2002:
181).

Ne smijemo previdjeti ulogu prijedloga po u izražavanju distributivnosti:
»Formalno obilježje distribucije je prijedlog po« (Znika 2002: 71). O tome usp.
joši lvić (1951.-52.) i Vince (2002.).

2. Distributivna uporaba gramatičkoga broja u hrvatskom jeziku već odavno za-
okuplja hrvatske jezikoslovce.' Dva članka posvećena toj temi: »Distributivna
upotreba gramatičkoga broja« (Zlatka Vince iz 1958.) i onaj sličnoga naslova:
»Distributivni singular i plural« (Jonke 1965: 373—375)* imaju za cilj orkriri

zakonitosti pojavljivanja distributivne jednine u suvremenom jeziku? i oba pritom

4 — O distiburivnosti «, Corben 2000: 111-120. Neki jezici poznaju padež dismriburiv (Melčuk 1986: 75).
S — Iterativnost bismo mogli shvatiti i kao vid distriburivnosti: »Distriburives mark the separation of
 members of a group, whether entities, events, qualitics or locations. Each is considered distinct in
space, sortor time« š:::rben 2000: 111). Usp. Ivić 1951-52: 200.

6 — O tome podrobnije Šarić 2002.

7 . U novije doba njome se u sklopu proučavanja brojivosti u hrvatskom jeziku pozabavila M. Znika
(2002.). Usp. i Vince 2002.

8 — Rezultate do kojih je Jonke došao Pranjković sažima u šest ročaka (2001: 130-137).

9 — Vincejeo cilju svojega rada napisao: »Svrha je ovoga članka da ispita, ima li u našem jeziku kakvih

ograničenja, posebnih kriterijaili pravila za upotrebu gramaričkoga broja u distriburivnom smislu.

138