£. Paleoslavistika kao sastavnicu kategorije roda u slavenskim jezicima. Pitanje je našlo svoje mjesto i u razmatranju roda uopće (Corbett 1991). Spomenuti autori, kao i Comrie (1978), a i mnogi drugi, pronalaze različite čimbenike koji utječu na prodor morfološkoga genitiva u sintaktički akuzativ. Polazeći od Hr- vojeva misala i varijanata koje su ušle u njegovo kritičko izdanje (Grabar, Nazor, Pantelić 1973) ponudit ću pregled tih čimbenika djelatnih u hrvat- skom crkvenoslavenskom jeziku. Posao mi je znatno olakšan zahvaljuju- ći poglavlju ,,Akkusativ vs. Genetiv/Akkusativ“ (125-154) iz Reinhartova rada (1993) s prikazom stanja u hrvatskoglagoljskom misalu. Svatko tko se prihvati opisa akuzativa i njegovih oblika zastat će u ne- doumici pred primjerima kakav je i naš prvi (točnije, njegova prva inačica — ona u Hrvojevu misalu): (1) Prov 15,3 gledata zalih' i dobrih' / vidita blagie i z'lie / smotret' blagie i zlie U njima je teško sa sigurnošću odrediti padež izravnoga objekta jer se u HCS još razmjerno dobro čuva iskonska genitivna rekcija, dok je istodobno na djelu unošenje morfološkoga genitiva u sintaktički akuzativ. Uvjerljiv je sljedeći pogled na spome (staro)ruske primjere slične našima, s bogatom »prepisivačkom povijesti“: ,,It'is quite possible that the genitive forms in the examples cited above represented genitive rection for the original aut- hor of the passages in question, but genitive-accusatives for later copyists“ (Klenin 1983: 93). Imenički i zamjenički / imenički i pridjevni GA sinkretizam Genitivno-akuzativni sinkretizam obično se dijeli na imenički — koji obuhvaća i pridjeve (uključujući i one glagolske), zajedno s pridjevnim za- mjenicama — i zamjenički (Klenin 1983.:9-10; Reinhart 1993: 125). Pone- što je drukčiji opis u kojem se zamjena akuzativnoga oblika genitivnim (u ruskom) u imenica suprotstavlja onomu u zamjenica i pridjeva (Krys'ko 1994). I doista, dublji uvid u građu ruskoga jezika, i ne samo njega, oprav- dava razdvajanje imenica od pridjeva. Spojimo li dakle oba pristupa, dobit ćemo dvostruku diobu: prva se temelji na razlikovanju punoznačnih i upući- vačkih riječi, a druga između onih s (primarno) atributnom službom — dakle pridjeva i ostalih pridjevskih riječi — i onih bez nje: Vince-Marinac (1992), Ima napokon autora (Comrie 1978: 30) koji pronominalnost uključuju u popis čimbenika ,,pogenitivljenja“ akuzativa. Iz činjenice da je njegov učinak u nekim sustavima pozitivan, a u nekima negativan, proizlazi da su 98