RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 47, 2015. str. 255-281

 

kanonizacijom svečano proglašeni svecima Katoličke crkve te su postali trajnim
zalogom približavanju i boljim odnosima s istočnim kršćanima.? Papa je dobio
poticaje od katolika srednjoeuropskih slavenskih zemalja, koji su kroz ćirilome-
todski pokret, nadahnut djelom rečene Svete braće, radili na jedinstvu cijele Crkve.
'Time je glagoljaštvu, kojemu se kroz tadašnju znanstvenu literaturu dokazalo da
je baštinik ćirilometodske tradicije, ponovno omogućen jedinstven položaj i sa-
mostalan razvoj u Katoličkoj crkvi, a nov je život udahnut i hrvatskoglagoljskoj
baštini, koja je Zbog viših i širih interesa Rimske kurije bila potpuno zapostavljena
rusifikacijom hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga u 17. i 18. stoljeću.

Hrvatskomu se svećenstvu Kraljevine Dalmacije i Austrijskoga primorja (Mar-
kgrofovija Istra, Gorica i Trst) tako otvorila perspektiva obnove liturgijskoga
pastorala u duhu izvornoga glagoljaštva s osloncem na hrvatskoglagoljsku baštinu.
U pripremi takvih bogoslužnih činova i tekstova gotovo je sav posao na se preuzeo
svećenik glagoljaš Dragutin Parčić (1832. — 1902.), koji je unatoč silnim pritiscima
i stalnim osporavanjima, ali i uz Strossmayerov blagoslov, 1893. u Rimu uspio
tiskati novi glagoljski Rimeski misals slavčneskime ezikome prčsv. g. n. Urbana
papi VIII povelčnieme izdane na hrvatskome novocrkvenoslavenskom i latinični
Rimski ritual (obrednik) izdan po zapoviedi Sv. Otca Pape Pavla V a pomnožan i
poizpravljen Benediktom XIV. na suvremenom hrvatskom jeziku.'

Osim što su prekinule dotadašnje rusificiranje rimokatoličkih liturgijskih knjiga,
te suknjige silno razbuktale glagoljaške osjećaje u hrvatskom svećenstvu, tako da
je glagoljaštvo doskora počelo zahvaćati sav hrvatski nacionalni prostor. Istodobno
broj glagoljaških župa i glagoljaških svećenika zbog raznih prepreka njihovih
pastira i austrijskih vlasti nikada nije bio manji. Samo u Zadarskoj nadbiskupiji,
povijesno najglagoljaškijoj u Katoličkoj crkvi, od 84 župe, koliko ih je ukupno

 

 

 

 

  

bilo 1857., glagoljaških je bilo čak 46, sa 70 svećenika glagoljaša, a krajem 19.
stoljeća glagoljalo se samo u nekoliko mjesta, isključivo zahvaljujući upornosti
njihovih župnika, koji nisu podlijegali višim pritiscima.“

 

Glagoljaštvo iliti glagoljica (glagolica), koja je bila terminus technicus za
staroslavenski jezik u rimokatoličkom bogoslužju tijekom druge polovine 19. i

ŠULJAK 1994: 290; RELJANOVIĆ 2001: 360-361; VUKŠIĆ 2002: 82; BANAC 2013: 34-35.
Mjesne su, pak, pravoslavne crkve s budućega jugoslavenskog teritorija bile krajnje sumnjičave
prema rečenoj enciklici i drugim pokušajima ekumenskoga dijaloga, smatrajući ih samo novim
oblicima katoličkoga unijaćenja (usp. MATAUŠIĆ 2002: 47; VUKŠIĆ 2002: 89-92).

'SOLDO 1990: 172-173, 181-182. Rim je službeno još 1868. dopustio izradu novoga glagolj-
skog misala (BANAC 2013: 34). Zanimljivo je da su neki liturgijski stručnjaci u pripremnoj
liturgijskoj komisiji Drugoga vatikanskog koncila, prema riječima dr. Dragutina Kniewalda,
bili gotovo zaprepašteni nad činjenicom da Hrvati već stoljećima upotrebljavaju obrednike na
narodnom jeziku jer su i latinski, a s njime i staroslavenski, potisnuti tako iz redovite liturgijske
upotrebe (TANDARIĆ 1973: 205).

4 DIKLIĆ 2002: 135.

 

256