Hercigonja E.: Paleoslavistika, cyrillomethodiana, glagolitika i književna medijevistika u djelu Vatroslava Jagića. Radovi Zavoda za znanštveni rad JAZU, br. 3, Varaždin 1989. razvitija; vo vtoryh, istoriju slavjanskih literatur, vdavajas» v obwjasnenic cčlyh epoh i ocčnku otd&lanyh proizvedenij, doiskavajas» istočnikov ili za- visimosti ot čužogo vlijanija; v tretxih, istoriju bytovuju, izobražajuščuju osobennosti narodnoj žizni... V čtom obxemč slavjanskaja filologija pred stavljaet složnyj organizm različnyh predmetov spočennyh v odno cčloe.« Jagićev filološki studij, u cjelini uzevši, dosljedna je primjena svih ovih načela u praksi. Namjera ovoga osvrta dozvoljava da se na tek jednom segmentu — i samo kao skica, dakako — predoči ona tipična jagićevska širina, ali isto- dobno i temeljitost zahvata u problematiku, iznimna intuitivnost kao i nje- gova meopterećenost misaonim stereotipima i konvencijama što nerijetko usporavaju napredak znanosti. Riječ je o kompleksu fundamentalnih ra- dova s područja paleoslavistike, arheografije, glagoljske paleografije te o prinosima cyrilo-methodiani i književnoj medijevistici. Za početnu usmjere- nost Jagićeva znanstvenog interesa indikativna je činjenica da on svoj i: traživački pohod u slavensku filologiju, dug više od šest desetljeća, počinje upravo jednom paleoslavističkom, čirilometodskom temom. Evangjelije u slovšnskom prievodu. Historičko-filologički nacrt naslov je rasprave što je godine 1863. tada 25-godišnji profesor zagrebačke gimnazije objavljuje u zborniku »Tisućnica slovčnskih apostolah sv, Cirila i Metoda«, posvećenom tisućugodišnjici Cirilove i Metodijeve moravske misije. Već je ovdje za- mjetna iznimna erudicija Jagićeva: suvereno piše o Čirilu kao autoru sla- venskog prijevoda Evanđelja, o hrvatskoglagoljskim tekstovima evanđelja do u 18. st, i prvi zapravo obavlja jednu paleoslavističku tekstološkokritičku raščlambu uspoređujući tekstove iz Assemanijeva evanđelistara i Ostromi- rova evanđelja s grčkom Septuagintom i latinskom Vulgatom, Taj rani in- teres mladoga Jagića, polaznika Miklošičevih predavanja, za ćirilometodsku i paleoslavističku problematiku očituje se i u njegovu udžbeniku Gramatika jezika h&rvatskog, osnovana na starobugarskoj slovenštini, objavljenom 1864. godine, naslov kojega sugerira historijskoporedbeni metodološki pristup (a u uvodnoj riječi autor i eksplicitno iskazuje namjeru svoje knjige »u kojoj će se historijskim putem razvijati slika hrvatskog jezika«). Karakteristično je, međutim, Jagićevo brzo napuštanje — vjerojatno pod utjecajem Schlei- cherova autoriteta prihvaćenog — termina 'starobugarski' (A. Leskien, npr.) za Cirilov općeslavenski književni jezik. Iste će, naime, godine podnaslov svojoj hrestomatiji Primčri starohčrvatskoga jezika iz glagolskih i cirilskih književnih starina... već formulirati ovako: »Dio pčrvi. Uvod i primčri staroslovčnski.« (podatak i postupak zanimljiv u kontekstu i danas aktu- alne polemike oko termina starobugarski — staroslavenski, koja je kulmi- nirala na nedavnom X. međunarodnom kongresu slavista u Sofiji kontro- verznim istupima bugarskih i sovjetskih paleoslavista). Godine 1865. u ugle- dnoj praškoj ediciji F.L. Riegera Slovnik naučns Jagić objavljuje na 62 stranice opsežnu natuknicu Jihoslovane — »za ono doba... prvi pokušaj kratkog pregleda« čitave hrvatske i srpske književnosti, kako je kasnije sam zabilježio u svojim Spomenima. Bez obzira na mahom kompilativni, bibliografski karakter teksta, autor, pored ostalog, sa sebi svojstvenom ori. ginalnošću prosudbi raspravlja ovdje i o podrijetlu glagoljice, ćirilice i “