Hercigonja E.: Paleoslavistika, cyrillomethodiana, glagolitika i književna medijevistika u djelu Vatroslava

Jagića. Radovi Zavoda za znanštveni rad JAZU, br. 3, Varaždin 1989.

 

razvitija; vo vtoryh, istoriju slavjanskih literatur, vdavajas» v obwjasnenic
cčlyh epoh i ocčnku otd&lanyh proizvedenij, doiskavajas» istočnikov ili za-
visimosti ot čužogo vlijanija; v tretxih, istoriju bytovuju, izobražajuščuju
osobennosti narodnoj žizni... V čtom obxemč slavjanskaja filologija pred
stavljaet složnyj organizm različnyh predmetov spočennyh v odno cčloe.«
Jagićev filološki studij, u cjelini uzevši, dosljedna je primjena svih ovih
načela u praksi.

Namjera ovoga osvrta dozvoljava da se na tek jednom segmentu — i
samo kao skica, dakako — predoči ona tipična jagićevska širina, ali isto-
dobno i temeljitost zahvata u problematiku, iznimna intuitivnost kao i nje-
gova meopterećenost misaonim stereotipima i konvencijama što nerijetko
usporavaju napredak znanosti. Riječ je o kompleksu fundamentalnih ra-
dova s područja paleoslavistike, arheografije, glagoljske paleografije te o
prinosima cyrilo-methodiani i književnoj medijevistici. Za početnu usmjere-
nost Jagićeva znanstvenog interesa indikativna je činjenica da on svoj i:
traživački pohod u slavensku filologiju, dug više od šest desetljeća, počinje
upravo jednom paleoslavističkom, čirilometodskom temom. Evangjelije u
slovšnskom prievodu. Historičko-filologički nacrt naslov je rasprave što je
godine 1863. tada 25-godišnji profesor zagrebačke gimnazije objavljuje u
zborniku »Tisućnica slovčnskih apostolah sv, Cirila i Metoda«, posvećenom
tisućugodišnjici Cirilove i Metodijeve moravske misije. Već je ovdje za-
mjetna iznimna erudicija Jagićeva: suvereno piše o Čirilu kao autoru sla-
venskog prijevoda Evanđelja, o hrvatskoglagoljskim tekstovima evanđelja
do u 18. st, i prvi zapravo obavlja jednu paleoslavističku tekstološkokritičku
raščlambu uspoređujući tekstove iz Assemanijeva evanđelistara i Ostromi-
rova evanđelja s grčkom Septuagintom i latinskom Vulgatom, Taj rani in-
teres mladoga Jagića, polaznika Miklošičevih predavanja, za ćirilometodsku
i paleoslavističku problematiku očituje se i u njegovu udžbeniku Gramatika
jezika h&rvatskog, osnovana na starobugarskoj slovenštini, objavljenom 1864.
godine, naslov kojega sugerira historijskoporedbeni metodološki pristup (a
u uvodnoj riječi autor i eksplicitno iskazuje namjeru svoje knjige »u kojoj
će se historijskim putem razvijati slika hrvatskog jezika«). Karakteristično
je, međutim, Jagićevo brzo napuštanje — vjerojatno pod utjecajem Schlei-
cherova autoriteta prihvaćenog — termina 'starobugarski' (A. Leskien, npr.)
za Cirilov općeslavenski književni jezik. Iste će, naime, godine podnaslov
svojoj hrestomatiji Primčri starohčrvatskoga jezika iz glagolskih i cirilskih
književnih starina... već formulirati ovako: »Dio pčrvi. Uvod i primčri
staroslovčnski.« (podatak i postupak zanimljiv u kontekstu i danas aktu-
alne polemike oko termina starobugarski — staroslavenski, koja je kulmi-
nirala na nedavnom X. međunarodnom kongresu slavista u Sofiji kontro-
verznim istupima bugarskih i sovjetskih paleoslavista). Godine 1865. u ugle-
dnoj praškoj ediciji F.L. Riegera Slovnik naučns Jagić objavljuje na 62
stranice opsežnu natuknicu Jihoslovane — »za ono doba... prvi pokušaj
kratkog pregleda« čitave hrvatske i srpske književnosti, kako je kasnije
sam zabilježio u svojim Spomenima. Bez obzira na mahom kompilativni,
bibliografski karakter teksta, autor, pored ostalog, sa sebi svojstvenom ori.
ginalnošću prosudbi raspravlja ovdje i o podrijetlu glagoljice, ćirilice i

  

 

 

“