slojevitost tog srednjovjekovnog neliturgijskog repertorija — iznimno značajnog u književnopovijesnim i kulturnopovijesnim relacijama — stavlja jezikoslovna istraživanja zbornika pred specifične metodološke probleme. Kroz dosadašnji studij, još uvijek ograničen i nedovoljno su- stavan, konstituirane su spontano dvije funkcijski različito usmjerene U pojedinim radovima, naime, koji bilo kao monografske stu- dije ili na razini kraćih prikaza jezika dodiruju to područje naziru se pokušaji određenja metodološkog procedea, zauzimanja stajališta u od- nosu na moguće pristupe obradi jezika neliturgijskih kodeksa. Tako npr. Vj. Štefanić na jednom mjestu svoje rasprave o glagoljaškom jero- nimskom Transitu u starijem prijevodu zamjera I. Milčetiću što je »... u prikazu jezika (Ivančićeva zbornika, nap. E. H.) postupao tako da je dao jedinstvene formulacije s primjerima uzetima nasumce iz čitava zbornika kao da se radi o jedinstvenom djelu. Tako nismo dobili po- vijeka obilježenu intenzivnom funkcionalnom diferencijacijom, tematsko-sadr- žajnim bogaćenjem, inoviranjem, prekvalifikacijom (isp. pored ostalog, pojavu novih prijevoda iz zapadnog — latinskog, talijanskog, češkog — izvora). Uporedo s bujanjem perifernih (po medievalnom poimanju) neliturgijskih i svjetovnih žanrovskih ili podžanrovskih stratuma i krugova izrasta, naime, svijest o potrebi konstituiranja takva književnojezičnog izraza koji neće biti isključivo oslonjen na tradicionalnu, crkvenoslavensku normu (s poznatim njenim lokal- nim i vremenskim osciliranjima između inovacija i arhaičnog stiliziranja) ili će se je čak — vrlo sporo — uglavnom posve osloboditi. Poznavajući, ne- sumnjivo (napose u [4. i 15.stoljeću) tu normu, glagoljaški pisci neliturgijskih tekstova ne odlučuju se na posvemašnje kidanje s njom. Ponijeti čvrsto usa- đenim osjećajem povezanosti s tradicijom i nastojanjem da i ovu sferu književnog djelovanja obilježe atributima specifične dotjeranosti izraza obra- zovat će oni osobit, prelazni tip književnog jezika karakteriziran isprepleta- njem crkvenoslavenskih i narodnih jezičnih elemenata. I tek vrlo postupno bit će crkvenoslavenski sloj tanjen, težište te hibridne strukture pomicano na područje narodne, govorne riječi do te mjere da će konačno u inače posve čakavskom (čakavsko-kajkavskom, čakavsko-štokavskom) jezičnom tkivu po- jedinih tekstova preostati samo rijetki tragovi crkvenoslavenskog sustava uglavnom sa stilskom funkcijom (individualizacija jezika biblijskih osoba, citati, arhaična patina). A svi ti stupnjevi, sve nijanse i modifikacije smjenjuju se najčešće na folijama istog rukopisa. U fluidnoj strukturi prelaznog tipa jezika suodnos sustavskih elemenata, učestalost njihove zastupljenosti ostva- ruje se vrlo iznijansirano zavisno o nekoliko činitelja: vanjskoj (odnos prema liturgijskom dijelu korpusa) i umutarnjoj (odnos neliturgijskih žanrova među sobom) funkcionalnoj diferencijaciji tekstova, jeziku predloška (crkvenosla- venski, latinski, talijanski, češki), vremenu nastanka teksta, važnom činitelju za stupanj aktivizacije crkvenoslavenskih elemenata u ovoj strukturi (u ruko- pisima iz 14. ili početka 15. stoljeća bit će frekvencija sustavskih odlika inten- zivnija nego u onima koji su nastali u kasnijim razdobljima 15. ili u 16. sto- ljeću; ovo, dakako, valja uzimati u obzir u sklopu svih ostalih navedenih činitelja), subjektivnom faktoru (književno i opće obrazovanje pisca, njegova inteligencija, karakteristike skriptorija, odnos prema tradicionalnom crkve- nom književnom jeziku; tako npr. Juraj, pisac I Novljanskog brevijara, u svom lijepom zapisu očituje individualan spisateljski talent, književnu erudi- ciju, pišmenu i jezičnu kulturu: svakodnevni prozaični, u stvari, tekst zapisa s imenima donatora, podacima o plaćanju, crkvenim i svjetovnim glavarima, uobičajenim toposom skromnosti, datacijom itd. on funkcionalno impregnira crkvenoslavenskim leksičkim i gramatičkim elementima, sretno izabranim citatima iz Biblije, reminiscencama na biblijske osobe i zbivanja ili na epizode 148