nja. Nije bila, kao što mnogi misle, pa i pišu, samo
pismo liturgijskih knjiga, nego i pismo čovjekove
svakodnevice na kojem je on bilježio da je sagradio
kuću, prodao stoku itd. Nije glagoljica nestala izupo-
rabe stoga što je navodno teška za pisanje. Nestala
jejerje iza latinice i čirilice stajala veća gospodarska
i politička snaga.

Danas je naše pismo latinica i ne bi bilo razumno
niti bi imalo ikakvih izgleda na uspjeh kada bi tko
pokušao istisnuti je iz bilo kojega odsječka našega
života. Glagoljicu ipak nebi smo smjeli zaboraviti.
Ima puno prostora za nju i osobito među onima kć
ma hrvatska kulturna tradicija nije puka fraza na usti-
ma, nego su svjesni da je nužno vrijednosti tradicije
uključivati u našu suvremenost.

 

Stjepan Damjanović

“Bašćina" br. 2, proljeće 1994.

“RIJEČ JE JAKO VAŽNA"'...

“Hrvati! tako vam poštenja, i ljubavi za svoje:
uzkrisite Gatsku, Bužku i Ličku župu!"'

Ivan Črnčić, 1867.

U povodu Dana Grada Ogulina i Župe Svetog
Križa, ogranak Matice hrvatske iz Ogulina organizi-
rao je obilježavanje ova dva velika blagdana uzsve-
srdnu pomoć župe na čelu sa mons. Tomislavom Špor-
čićem, a slavilo se uz glagoljicu i glagoljaše.

Večer 12. rujna u gradu na Dobri započela je sve-
čanim misnim slavljem u crkvi Uzvišenja Svetog Kri-
ža, a predvodio ju je fra Petar Runje uz sudjelovanje
župnika ove ličke župe mons. Tomislava Šporčića
na starohrvatskome jeziku. U crkvi prepunoj gostiju
i vjemika zaorio se napjev na glagolji
mješovitog pjevačkog zbora Društva prijatelja glago-
ljice “Bašćina" iz Zagreba pod ravnanjem o. Izaka
Špralje, dok je na orguljama svirao Josip Magdić.
Zbor je i tijekom cijele mise pjevao skladbu “Staro-
slavenska misa" Anđelka K'lobučara skladanu u po-
vodu 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije i 70.
obljetnice dolaska Franjevaca glagoljaša u Zagreb.

Prve ispjevane i izrečene riječi na staroslaven-
skom, odnosno starohrvatskom jeziku, ispunile su
dušu milinom dočaravajući u toj slavljeničkoj večeri
prohujala stoljeća, svo dobro i svo zlo kojese slilo, a

  

 

vremenom i nestalo u ovoj kamenom optočenoj pono-
sitoj Lici. Bio je to živopisan doživljaj djelića iskone
stvarnosti naših predaka, stvarnosti u kojoj je fra Petar
Runje u propovijedi kazao:" Prvi put kad se spominje
ime “Glagoljaš“, spominje se 1484. godine od jednog
hodočasnika koji ide iz Njemačke u Svetu Zemlju i
susreće se na otoku Prozić Luka kod Šibenika s redov-
ničkom zajednicom franjevaca Trećoredaca" o koji-
ma je poslije pričao u Svetoj zemlji kao o glagolja-
šima “koji su ređeni u Rimu, mise na svojemu materi-
njem jeziku i nisu heretici."' Prema tome, “to je naš
stari hrvatski jezik više od tisuću godina. Upravo taj
jezik sačuvao je naš vjemnički, a recimo najprije, i
narodni identitet", kazao je fra Petar Runje. Taj staro-
hrvatski — glagoljaški jezik je “čudna brana da nas
s jedne strane ne proguta latinski, talijanski i roman-
ski svijet, a s druge strane, da nas ne proguta Istok,
Bizant", a kolika je blagodat njegove upotrebe u kr-
šćanskoj tradiciji vidi se i po tome da u krajevima
gdje se govorio narodni starohrvatski jezik uopće
nema praznovjerja. Jer, ono se u hrvatskom narodu
javlja tek u 19. stoljeću. “Zašto?"“, zapitao je i odmah
dao odgovor. “Zato, jer su ljudi poučeni na svom
narodnom jeziku, mole svojim narodnim jezikom,
svećenici ih podučavaju na njima razumljivom jezi-
ku. Riječ je jako važna. Riječ objavljuje i vjeruje.
Riječ je znak kojim proroci govore o tome o čemu
Gospodin želi poučiti svoj narod, ali ta riječ je i britki
mač. Njome proroci čine čudesna djela. Prorocima
je ona darovana u Novom Zavjetu. Jer, Isus Krist je
riječ, vječna Božja riječ. 1 on nam se kao riječ dade.
Dade nam se u tajni Svetih Sakramenata, i dade nam
se prvenstveno u tajni Svete euharistije. Draga braćo
i sestre! Riječ Božja, Sin Božji darovan nam je! On
nam se kroz riječ daje i mi postajemo slični njemu"
kazao je fra Petar Runje. U povijesti su se događale
mnoge stvari pa i laži. Jedna takva laž i još uz to
“pobožna laž" nastala je u 11. stoljeću i Hrvatima je
mnogo vrijedila, a to je da je Sv. Jeronim Hrvatima
dao slova, preveo im Sveto Pismo i liturgiju na hrvat-
ski jezik. “To je jedna pobožna laž, ali ta laž nam je
bila i silna obrana pred neprijateljima"', jer čak i jedan
kardinal je ustvrdio kako zahvaljujući Sv. Jeronimu,
koji je Hrvatima darovao pismo, kod Hrvata nema
bojazni od hereze, “mada ih mi ne volimo", naveo je
primjer iz crkvene povijesti fra Petar Runje. Danas
su mnoge sfere prepuštene laicima koji vjeruju i koji
ne vjeruju, a jedna od njih je, primjerice, i povijest
 umjetnosti. Kako se povijest umjetnosti može isprav-
no tumačiti “kad ju opisuju ljudi koji nemaju vjere.

93