68 RIJEČKI TEOLOŠKI ČASOPIS, god. 2(1994) br. 1

Vinodolu popišu pravni običaji i da se oni usklade međusobno te s
pisanim ili nepisanim zakonima svjetovnog gospodara, zašto ne
bismo pretpostavili da je to namjeravano ili čak učinjeno i na drugim
područjima Krčkih knezova, odnosno da je sa strane knezova bio
izraden jedan zakonik koji bi trebao važiti za čitavo područje njihove
državine, ali je u pojedinim krajevima trebalo uvažiti već uhodane
pravne običaje. Povjesničari hrvatskog državnog prava trebali bi
procijeniti koliko je u ono vrijeme jaka državnička misao Krčkih
knezova i da li je realna pretpostavka da su oni još koncem 13. stoljeća
išli za tim da jednim zakonom povežu cijelo područje svoga vladanja.
U slučaju donošenja Vinodolskog zakona 1288. čini se da je knez
stavio pred zastupnike vinodolskih općina svoj prijedlog, ali ga oni ne
prihvaćaju u cijelosti nego traže da se maksimalno uvaži pravni
sustav koji je već duže postojao u vinodolskim općinama. Imajući u
vidu kakvu je zakonsku snagu u srednjem vijeku imao trajni običaj,
razumljivo je da se na toj trajnosti inzistiralo, odnosno koristilo tim
pravnim lijekom kako bi što više ublažili prisutnost nametnute
kneževe volje. I tako je od te dvije koncepcije nastalo kompromisno
rješenje, Vinodolski zakon iz 1288. godine, u kojem se naziru šavovi
gdje se te različite koncepcije spajaju. Rečenica:"v koi biskupii e rečena
crkav", za sam Vinodol je suvišna, jer je sav u jednoj biskupiji, ali je
rečenica mogla biti mehanički prenesena iz kneževog predloška koji
ima pred sobom cijelo područje vladanja Krčkih knezova. Budući da
ona za Vinodolce ništa ne mijenja na stvari, nisu joj oni posvetili
posebnu pažnju, pa ni tražili njezino brisanje.

Iznešenu pretpostavku potkrepljuje i čl. 2 u kojemu je riječ o
pravima biskupa s obzirom na opatijske i samostanske crkve. Nije
nam, naime, poznato da je u Vinodolu ikada postojala opatija, a ni
samostani prije 15. stoljeća. Barada tu teškoću razrješava tako što kaže
da je taj dxo interpoliran u tekst u vrijeme kada je u Vinodolu bilo
samostana,' ali time nije stvar riješena, jer u vn}eme kada su se
pojavili samostani (15. st.) sigurno više nije bilo opatija.? Međutim, u
jednom zakoniku koji bi se odnosio na cijelo područje Krčkih knezova

 

 

2 Istina je da ni ova pretpostavka nije bez spomih clemenata, jer se samo na temelju toga što pisani
spomenici ne spominju u Vinodolu samostane prije 15. stolječa ne može sa sigumošću tvrditi da oni
nisu ni postojali. Neki autori nagađaju da je ondje doista bilo samostana i opatija. Osim spomena u
Vinodolskom zakonu može se (oj tezi u prilog navesti toponim Kloštar kraj Jadranova. Ali je bez
sumnje u prilog našoj tvrdnji također činjenica da na skupu u Novom 6. siječnja 1288. ne nalazimo ni
jednog predstavnika opatija i samostana. Teško je vjerovati da oni ne bi ondje bili da su postojale
opatije i samostani, uza sve to što su delegati birani između onih koji su znali “stare i iskušane

zakone“.