tip i da se mota oko crkava. Kako se o tome nisu mogli složiti, pa ni kad je vlak stigao u stanicu, barba Karleta su edveli na dodatno preslušavanje, a u međuvremenu je Branko Fučić izbjegao izravan susret s milicijom te o zamkama koje su mu bile postavljene nije ni znao. Priču je doznao mnogo godina kasnije. Isto su tako, i još više, bili sumnjičavi svećenici, ali i u župne je urede trebalo zaviriti. Ali Branko je znao pravi put: u susretima s djecom, na cesti ili na seoskom, odnosno gradskom placu, on se djeci otkrivao kao barba, kao onaj koji sve zna o pojedinim mjestima, crkvama, obiteljima i rodovima. Tako je stjecao povjerenje kod djece. Nakon toga su mu djeca ispričala “status animarum"' to jest koga i što imaju u obitelji, a on bi nastavio: “Ali mali, ja sve tvoje poznan!"' A dječarac bi ga, kao svoj plijen, odveo do obitelji gdje se sve odvijalo po starom običaju poznanstva, gotovo srodstva. Tako su otvarani putovi do srca i do tajni. A zatim i do obiteljskog kruga oko ognjišta, uz priču i bukaletu. Kadje u Rijeci osnovan Konzervatorski zavod, Branko Fučić je premješten stalno u radnu jedinicu tadašnje JAZU. Ali on je bio uglavnom na terenu, a ne za “radnim stolom"". Odnosno: radni stol - to je teren. Na teren, na Labinštinu je iz Zagreba i Rijeke nekoliko puta pratio i Miju Mirkovića, Matu Balotu, posebice kad se ovaj osebujni Rakljanin opet vratio svojoj omiljenoj temi: Matiji Vlačiću Iliriku. Jedno takvo putovanje, gotovo kao fikcijsku pripovijest U potrazi za Flaciusom opisao je u svojoj knjizi Fraške. Pojedina putovanja bila su teška, ali korisna, kao i susreti. Kad je spremao u Rijeci izložbu istarskih fresaka, Mijo Mirković je upao u dvoranu i bijesno nogama udarao po stalcima i rušio posložene slike: “Što će ti sveci! Što će ti to popovsko smeće! Istraživati ekonomsku povijest Istre treba, a ne strugati i grepsti po zidovima i tražiti na njima bogove i svece!" Znao je Branko Fučić govoriti da u problematiku glagoljice nije ušao na vrata, na legalan način, nego kroz prozor, na ilegitiman način, izvanbračan način; no izvanbračna su djeca, znao je to i on i često je to govorio, rođena_iz ljubavi i strasti, te zato ljepša i darovitija i osjetljivija za lijepo. Ali i nije to baš tako! I mi ostali na područje glagoljice stizali smo različitim putovima i stazama. 1 trebali 'smo, kao i on, učiti sve, iz početka. On ovako kaže: “Ali sve što sam učio u školi, malo mi je koristilo u susretu sa spomenicima na terenu. A ja sam se našao na neistraženom terenu". Najprije su se počele otkrivati freske na zidovima istarskih ladanjskih crkava. Zatim i pokoje remek djelo kiparstva; uznjih su na svjetlo izronili i glagoljski natpisi, grafiti. A prije toga i znameniti kameni spomenici iz XI. XII. i XIII. stoljeća. “'Školsko znanje nije mi bilo dovoljno. Morao sam se u toj stvari specijalizirati sam"“. Tečaj latinske paleografije, koji je zadivljen slušao kod profesora Barade, bio mu je samo metodološki obrazac kako otkrivati črčk: i škraboće na zidovima. Nije mnogo pomogla u tom poslu ni Glagoljska paleografija Josipa Vajsa, jer je svaki spomenik, i onaj najstariji, i onaj iz kasnoga razdoblja, kad se glagoljsko pismo izrodilo i imitiralo tisak, tražio poseban, osoban, jedinstven pristup. A tu je pomagalo samo trajno taloženje spoznaja, to jest poznavanje oblika pojedinih slova i njihove endemičke osobitosti. Izučavao je zanat sam, bez pomoći učitelja i bez stručne literature, koje uostalom nije ni bilo. Odgonetavanje natpisa odvijalo se postupno: obuhvatiti okom po mogućnosti cijeli natpis; on se od prve ne da pročitati; zatim odgonetavati slovo po slovo; fotografirati; napraviti također i precrt, ili frotažu. Naravno - i domišljati se, prisjećati se sličnih zapisa, ali i zapisivača, njihovih rukopisa, duktusa, osebujnih slova... A zatim sveukupno i zajedno - pročitati poruku iz davnine. Samo istraživač, ili kako je volio Branko Fučić govoriti - lovac - može uživati u takvoj lovini! Ali isto tako vrlo brzo je lovac bio uhvaćen od vlastite lovine. A počelo je s dva važna izvještaja, objavljena u Ljetopisu JAZU - Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju (1949.) i /zvještaj o putu po Istri 1949. Labinski kotar i Kras (1953.). U prvom je izvještaju opis Valunske ploče i njegovo čitanje uz mnogobrojne podatke (tada je pronašao i Fortisovu knjigu o Cresu i Lošinju s autorovim napomenama uz tiskani tekst); u drugom je opis Plominskog natpisa. Tim je izvještajima ušao u onaj uski krug proučavatelja glagoljice među kojima su se tada isticali njegovi profesori Štefanić i Hamm, ali ih je na tom specifičnom području, u terenskom istraživanju nadmašio otkrićima temeljnih glagoljskih kamenih spomenika. Slijede zatim: Krčki natpis, Grdoselski ulomak, Humski grafit, Ročki abecedarij, Supetarski fragment, itd. Ušao je i u krug glagoljaša, to jest onoga posebnoga sloja narodnih i prosvijetljenih svećenika kojima je glagoljica i slavensko bogoslužje bilo na srcu, te su mu bila širom otvorena vrata crkvenih arhiva, župnih i samostanskih - ali iznad svega, ušao je u krug proučavatelja i ljubitelja glagoljice koji se, i njegovom zaslugom, neposrednim kontaktom s ljudima od struke i s onima od života širio i okupljao oko zajedničkoga cilja afirmacije hrvatske, i posebice istarske, ruralne kulture. U nju spadaju, osim kamenih glagoljskih spomenika, freske, zapisi, grafiti i mnogo toga što čini jedinstvo života. e