Josip BRATULIĆ
SAR ANNE :# GLAGOLJAŠ BRANKO FUČIĆ

Obiteljska sredina i zavičaj određuju svakoga čovjeka. Oni pak pojedinci nemirnoga duha i posebne darovitosti više nego drugi
usvajaju duh doma i prihvaćaju njegove poticaje; ali začuđuje kod toga činjenica: onoliko koliko su vezani za domaće vidike, toliko su
i hrabri iskoračiti iz svoga doma, iz svoga dvorišta i zavičaja u širok, nepoznat svijet. Od djetinjstva, mladenaštva i zrele dobi - sve do
kraja života.

'Tako i Branko Fučić, povjesničar umjetnosti, glagoljaš, putopisac, esejist i pjesnik. Rado je isticao svoj rodni kraj, Dubašnicu,
otok Krk, Boduliju. Ali svagdje u Hrvatskoj i u svijetu bio je kod kuće. Posebice je volio zavičaj svojih starih, Cres. 1 Istru - drugi zavičaj.
'Na Krk se vraćao i kad je obitelj seoskih učitelja preselila u Zagreb. Ujak - pop glagoljaš - podučavao ga je u glagoljici, a dječak je bio
ponosan da zna nešto što druga djeca nisu znala. U ujakovoj kući, za ljetnih praznika, skupljali su se proučavatelji glagoljice: pop Vinko
Premuda, profesor Stjepan Ivšić iz Zagreba i profesor Josip Vajs iz Praga. Na Četvrtoj gimnaziji u Zagrebu predavali su mu Vjekoslav
Štefanić (iz Drage Bašćanske) i Josip Hamm. Već je tada bio upućen prema glagoljaškoj tradiciji i onoj duhovnoj baštini koje možda
nismo uvijek svjesni, ali je ona svjesna nas. Ministrirao je na misama svoga ujaka godinama odgovarajući staroslavenske rečenice koje
tada nije mogao razumjeti: “jako že be iskoni". Nakon mature odlučio se upisati na Umjetničku akademiju. Na tavanu roditeljske kuće
u Vramčevoj, u improviziranom ateljeu, okupljala se njegova generacija, studenti Ljube Babića, među kojima se talentom isticao Antun
Masle (+1967.). S Umjetničke akademije otišao je na studij na Filozofski fakultet studirati povijest umjetnosti (tadašnja grupa predmeta:
povijest umjetnosti i kulture, s arheologijom; nacionalna povijest i opća povijest; talijanski jezik). Još kao gimnazijalac, a zatim kao
student objavljivao je pjesme koje su pobudile znatno zanimanje čitateljstva. Isprva je pisao pod pseudonimom Toni Tinov, a zatim se
otkrio imenom u “Luči", Pjesme su mu bile uvrštene u znamenitu antologiju Lirika hrvatskih sveučilištaraca. S dvjema pjesmama
uvršten je u talijansku antologiju suvremenoga hrvatskog pjesništva Il Melograno Luigia Salvinija. Da ga nije zvao zavičaj, posebice
nakon teških lomova 1945., kad su brojni njegovi prijatelji i poznanici nestali najprije u žrvnju rata, a zatim i poraća, možda bi se bio
razvio u slikara, ili pjesnika, ili esejista - mnogo je putova bilo na izbor, ali njega su poslali u Istru. “Krenuo sam s romantičnim zanosom
da budem učitelj u bilo kojem selu u Istri", izrekao je mnogo godina kasnije. Nije poslan kao učitelj nego kao konzervator, koji nakon rata
i razaranja treba regristrirati što je uništeno, što je ostalo i što treba sačuvati.

Putu Istru bio je blagoslovljen. Kao i putna Krk i na Cres. Nakon ratnoga divljanja okupatora, ali i poratnog divljanja oslobodilaca,
koji su isprevrtali i razmetali arhive, i očistili knjižnice, a dragocjenu građu i vrijedne dokumente pobacali na trgove, ili ostavili na
hodnicima ili stepenicama upravnih zgrada, trebalo je to sve ponovno srediti, zapisati, posložiti. Mnoge knjige, posebice talijanskih
autora (De Franceschi, Benussi, Tamaro), našle su se na hrpama odbačenih bezvrijednih stvari. One su mu otkrivale povijest Istre s one
druge strane, ali i taj je glas valjalo poslušati. Na jednom takvom putovanju našao je 1949. godine i dragocjen rukopis Pisna od muke
Gospodina našega Isukarsta, koju je složio u pisan Franić Vodarić, Crisanin, “naravi težaške, kopaške"' s kraja XVII. ili s početka XVIII.
stoljeća. Objavljena je (i prikazana na Lošinju i Cresu) četrdeset i četiri godine kasnije.

Putovanja su trajala danima, tjednima. Na putovanjima je upoznao mnogo ljudi koji su mu postali i ostali prijatelji. U njihovu je
kuću, u konobu, uvijek mogao doći, i ostati. Putovao je ponekad i u društvu: Danilo Klen, Leo Košuta, Vanda EkI. Slično je putovanje,
kao romanesknu fikciju, opisao Antun Šoljan u romanu Kratki izlet. Pričao mi je često svoje zgode i anegdote s putovanja. Nakon rata,
u neimaštini i stalnoj nesigurnosti od udbaša i milicije, ljudi su bili nepovjerljivi, sumnjičavi. Dok je boravio na Krasu i putovao od crkve
do crkve, dojavili su u Buzet miliciji da se terenom kreće neki sumnjiv tip. Kad je župnikov otac krenuo iz župnog stana u Roču na
stanicu, da otputuje vlakom kući, u Sveti Petar u Šumi, milicionari i udbaši zaustavili su ga na stanici, ispitivali i zahtijevali da kaže što
on tu radi. Barba Karlo se “izmotavao", te da je bio kod sina, te da ovdje često boravi, ali oni su zahtijevali priznanje da je on sumnjiv

_