92 dometi 11-12/1975.

spomenik, posrednim putem, ponovno do-
šao do one cijene kakvu sigurno kao povi-
jesni izvor zaslužuje.

Talijanski istarski historičari bili su
Starčevićevim izdanjem zatečeni. Već ispra-
va o Rižanskoj skupštini s početka 9. st. za-
davala im je dovoljno brige, i vijesti iz
prave nastojali su protumačiti u korist nji-
hove tadašnje, iredentističke politike, a ne
— naravno — politike dokumenta, ili kneza
Ivana koji je doveo Slavene na istarsko po-
dručje: ne da ih odbacuje i tjera sa zemlji-
šta gdje ih je zatekao ili doveo da obrađuju
polja, da gaje stoku i da budu obrana od
mogućih provala s Istoka. Zato je interpre-
tacija istarskih talijanskih historičara o Ri-
žanskoj skupštini bila da su eradovi uspjeli
Slavene — koji obrađuju njihova polja, pa-
su svoju stoku po njihovim pašnjacima i
žirištima, siieku njihove šume — izbaciti
izvan granica Istre. »Eiciamus foras — Iz-
bacimo ih napolje« — tako su zahtijevali
istarski bizantski gradovi, i taj poklič ostao
je kroz ciielo 19. st. tenor praktične talijan-
ske politike u Istri prema Hrvatima, pa i
one u Pokrajinskom saboru.

I sad — eto — dolazi još jedan doku-
menat,. poznat i ranije i u latinskim i tali-
janskim prijepisima, spominjan u literaturi.
Objavljen je sada u originalnom jeziku, da-
tiran_je vrlo rano, 1325. godinom, ali s ne-
sumnjivim tragovima još veće starine, s na-
vodima starih — očito u hrvatskom jeziku
i pismu pisanih razvoda, koji sežu čak u
11. stoljeće. Taj je dokumenat korišten, d
pače, kao materijalno pomagalo u austri
sko-mletačkim graničnim sukobima i sporo-
vima tokom 16. st. i kasnije, pa se može
pretpostaviti da je u iste svrhe služio i ra-
nije, a da ga sporne stranke nisu smatrale
patvorenim dokumentom. Teorija talijan-
skih istarskih historičara da Hrvati (ili Sla-
veni, »Slavi«, kako nas tada vole nazivati)
nisu prešli Učkin masiv, i da se s ovu stra-
nu Učke nije hrvatsko glagoljsko pismo, a
zatim i hrvatsko bogoslužje (a valjda ni
Hrvati) nikad učvrstilo, strahovito se polju-
ljala, i srušila se ona zgrada o »Eiciamus
foras« koju su gradili talijanski istarski hi-
storičari i politički praktičari.

Osim Petra Kandlera i još nekolicine is-
tarskih talijanskih historičara (a Kandler

  

 

  

  

 

je bio zaljubljen u svaki komadić isprave
koja govori o Istri, jer je on s neobičnom
radinošću i akribijom postavljao temelje is-
tarske povijesne heuristike i diplomatike),
drugi su istarski talijanski historičari spo-
menik uglavnom negirali (a po potrebi ipak
pozivali u pomoć kad je trebalo nešto po-
kazati ili dokazati iz političke povijesti Is-
tre, kao što su to činili npr. Benussi i Ca-
millo de Franceschi).

  

Tako je Istarski razvod i u 19. st. vršio
svoje narodnosno poslanje, čemu su prido-
nijeli i članci u Našoj slozi, posebice oko
1880. godine. Juraj Dobrila često je isticao,
i u govoru i u pismima, da smo — Hrvati
— 12 stoljeća u Istri, ne po nečijoj milosti,
nego po svojoj volji, a kao na dokaze za
svoju tvrdnju mislio je u prvom redu na
Rižanski placit i na Istarski razvod.

 

Istarski razvod je isprava koja govori o
razgraničenju posjeda različitih feudalnih
gospodara Istre: poimence akvilejskoga pa-
trijarhe (»podreka z Ogleja«), Venecije i go
spodard Pazinske knežije. Kako su tada feu-
dalni gospodari daleko od svojih imanja,
njih zastupaju, odnosno njihovim posjedi-
ma upravljaju vazali, najamnici, ili kako hr-
vatski tekst kaže »sluge«, što je ispravni ter-
min za feudalni odnos — služenje — a sada
kad se utvrđuju granice, svi su na okupu.
No, najmjerodavniji elemenat kod uspostav-
ljanja trajnih granica među općinama, ko-
munima, jest domaće stanovništvo, predvo-
đeno svojim žuvanom, ili čak županima, su-
cem ili sucima za gradove i gradske općine:
uostalom, domaće je stanovništvo naibolji
poznavalac i terena i posjeda pojedinih seo-
skih općina, komuna, koji su tek slučajem
sad pod ovim, sad pod onim političkim vr-
hovništvom. A od seoske općine, komuna,
odnosno od puka, naroda, ovisi održavanje
mira i reda. Kad vlada mir i trpeljivost, i
gospodar ima koristi, jer mu podanici —
upravo ovdie općina, ki)muna, imaju što po-
davati, služiti, a kad je rat i nemir, ne samo
da gospodar mora intervenirati vojnom si-
lom, te tako gubi ljude i materiialna dobra,
nego se unosi nemir na ciielo područje po-
kraiine. Zato je i viši feudalac, knez, i do-
maće niže plemstvo koje ovdje nalazimo
nod nazivom »deželani« ovisno o dobroij vo-
lji podanika, te je zainteresirano za mir na