60 Hrvatska i Europa
hrvatske književnosti. Među likovima koji se posebice spominju jesu Sveta
Braća Ćiril i Metod i njihovo djelo — dar svim Slavenima, i posebice Hrvati-
ma: to su pismo — glagoljica, jezik — starocrkvenoslavenski, tekstovi — Biblija i
drugi temeljni tekstovi, zajednički svim slavenskim književnostima. Ali samo
su Hrvati ljubomorno čuvali i sačuvali pismo-glagoljicu, biblijske tekstove u
misalima i brevijarima, a jezik se mijenjao prema mijenama živoga hrvatskoga
narodnog jezika. Posebice je u tom kontekstu važna Bašćanska ploča: ona je
spomenik koji otkriva svu složenost tadašnjih književnih i jezičnih procesa
na hrvatskom prostoru. Kao arhitektonski objekt ona je pletej, lijeva oltarna
pregrada u crkvi benediktinske opatije u Jurandvoru kod Baške. Prostor za puk
i prostor za prezbitere, svećenike-redovnike bio je odijeljen dvjema pločama.
Jedna je ostala sačuvana. Svojim tekstom ona združuje puk i redovničku braću.
'Tekst je smišljen i uklesan na jeziku koji iz staroslavenskog prelazi polako u
hrvatski: leksik je blizak hrvatskom ali gramatički oblici još su čvrsto u tradi-
ciji liturgijskih tekstova. Pismo je prijelazna glagoljica, s nekoliko slova ćirilice
(ili možda latinice). Dva opata — Držiha i Dobrovit u različito vrijeme upisuju
važne događaje za samostan: prvi spominje hrvatskoga kralja Zvonimira koji je
samostanu darovao Ledinu, drugi da je opat s devetero braće sagradio crkvu:
riječi su povezane u sintagme po pravilima visoko kultiviranoga jezika, kao
što je kultiviran jezik molitva Očenaša. U tekstu Dobrovitovu, osim toga,
na djelu je igra glasovima: asonance i aliteracije što je u tekst došlo novim
shvaćanjem o funkciji jezika i istine koja je u jeziku sakrivena, u glasovima i
značenjima. Jednako u latinskom u Europi, a kod nas u hrvatskom, ili bolje reći
hrvatsko-staroslavenskom. U tekstu su začeci ne samo našega pisma, glagolji
ce, kakva se kod nas održala stoljećima, nego i klice kultiviranoga jezika koj
će oblikovati, ući u temelje našega jezika od tada do naših dana. K tome još
strogoća i funkcionalnost pisma i riječi: trinaest redaka, u svakom retku oko
30 slova-znakova, u svemu 400 slova, 100 riječi! Riječ Bog u sedmome retku
pedeseta je riječ u zapisu, po sredini ploče.
U drugi svezak — Srednji vijek i renesansa (XIII-XVI. stoljeće) (2000) uvode
nas dva teksta: glavnoga urednika Ivana Supičića i urednika sveska akademika
Eduarda Hercigonje. I jedan i drugi urednik s ponosom ističu riječi francu-
skog znanstvenika, najboljega poznavatelja europskoga srednjovjekovlja: »Ne
sumnjam da će čitatelji ovoga djela u njemu naći odlučne razloge da iskažu
današnjem hrvatskom narodu, s onu stranu nesreća našega tragičnog stoljeća,
svoje divljenje, svoje prijateljstvo i svoj žar, pomažući mu da se prizna njego-
vo više no tisućljetno mjesto u europskoj cjelini«. Ovaj svezak ima najveći
broj tekstova posvećenih jeziku i književnosti — ukupno devetnaest. Samoj je
književnosti posvećeno dvanaest rasprava. lako je srednjovjekovlje općenito
shvaćeno kao razdoblje neautorske književnosti, proučavaoci ističu one koji
su kodekse naručili i one koji su ih napisali ili iluminirali, posebice ako su
poznati. Naša pisana kultura u tom je razdoblju označena kao tropismena i