tle taj izraz u naslovu prve hrvatske tiskane knjige. Po srednjo- vjekovnom običaju na njezinu kraju nalazi se kolofon, t. dio u ko- jemu obično piše tko je sudjelovao u izradbi knjige te gdje i kada je tiskana. U kolofonu najstarije hrvatske inkunabule nedostaje podatak o tome gdje je otisnuta. Stručnjaci su izrekli puno pret. postavaka o mjestu tiskanja, a nije nedostajalo ni polemičkih tonova koji su uveseljavali čitatelje novin i časopisć. Jedni misle da je tako tiskarski dobro izvedeno djelo moralo nastati u ve- likome europskom tiskarskom središtu pa se najčešće spominje Venecija, a drugi smatraju da je nastalo negdje na hrvatskim prostorima pa se najčešće spominje Kosinj, danas selo u Lici a u srednjem vijeku znatno kulturno središte. Objektivno se može reći da nije poznato gdje je prva hrvatska knjiga otisnuta i da ćemo morati pričekati kakav sretan pronalazak da bismo doznaliistinu. | s nadnevkom koji se u kolofonu navodi kao dan završetka tiskanja povezana je jedna zanimljivost: u kalendaru misala vidi se da se dana 22. veljače slavi Prijestolje svetoga Petra aposto- la, svetkovina koja se u naše dane naziva Papin dan, što znači da se slavi autoritet papinske stolice. Važno je uočiti tu pojedi- nost. Naime, hrvatske glagoljaše stalno su sumnjičili da nisu dokraja vjerni Rimskoj crkvi pa su oni i na takav način hjeli otk- loniti te sumnje. Odakle to nepovjerenje prema njima? Najviše odatle što nisu pristajali na latinski univerzalizam, tj. nisu htjeli prihvatiti latinski kao jezik svojega bogoslužja. Svoje knjige uporno su pisali pohrvaćenim staroslavenskim jezikom, ali u svemu drugom bili su vjerni nauku Rimske crkve. Knjige koje su otisnuli vrhunac su njihove višestoljetne djelatnosti. Od te najs- tarije knjige sačuvano je 11 (manje ili više) cjelovitih primjeraka, od kojih se šest čuva u zemlji (pet u Zagrebu i jedan u Bolu na Braču) a pet u inozemstvu (dva u Vatikanu, jedan u Beču, jedan u Sankt Peterburgu i jedan u Washingtonu). Godine 1971. zagre- bačka nakladnička kuća “Liber" objavila je vrlo kvalitetan preti- sak Misala i na taj način omogućila da tu važnu i lijepu knjigu nabave ustanove i pojedinci koje to zanima. "Misal po zakonu rimskoga dvora sadržava kalendar, Proprium de tempore, Ordo Missaei kanon, votivne (zavjetne) i mrtvačke mise, Pro- prium sanctorum, Commune sanctorum i obredne tekstove. Nema naslovne stranice, a tiskan je na 219 listova. Jezik Misala je cr- kvenoslavenski hrvatske redakcije, a istim jezikom napisani su svi hr- vatskoglagoljski misaliisvi drugi hrvatskoglagoljskiturgijski tekstovi. Glagoljaško blago Kada bi komu pošlo za rukom da na nekoj izložbi pokaže sve što su Hrvati napisali od svojega doseljenja do kraja XV. stoljeća, posjetitelj bi odmah uočio dvije skupine tekstova. Jedni su pisani latinskim jezikom i oni su osobit dokaz za uključenost hrvatske kulture u zapadnoeuropsku kulturu. Drugi su pisani staroslaven- skim ili starohrvatskim jezikom, ili pak njihovom mješavinom, i u trima pismima: glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Glagoljična sastavnica je premoćna: njome je napisano najviše tekstova, a ti tekstovi jesu najstariji i najvažniji. 'Spomenimo samo neke najvažnije tekstove. Među obrazova- nim Hrvatima osobit ugled uživa Bašćanska ploča. Na kamenu dimenzija oko 2 x 1 metar uklesano je oko godine 1100. stotinjak riječi koje govore o tome da je hrvatski kralj Zvonimir darovao neko zemljište crkvi svete Lucije u Jurandvoru pokraj Baške na otoku Krku (u kojoj je ploča i pronađena) i o izgradnji crkve. Kao autori tekstnih cjelina predstavljaju se dvojica opata koji imaju narodna imena: Držiha i Dobrovit. Ta ploča nije najstariji, ali je najvažniji hrvatski glagoljični epigraf. Njome počinje hrvatska književna i jezična povijest zasvjedočena tekstovima. Najugled- niji istraživač hrvatskoga srednjovjekovlja, akademik Eduard Hercigonja, napisao je da su Hrvati tom pločom “izronili izmraka svoje nedokumentirane prošlosti“, a veliki hrvatski filolog Stjepan Ivšić nazvao ju je dragim kamenom hrvatskoga jezika. Danas se čuva u HAZU-ovu atriju u Zagrebu. | najstariji hrvatski zbornik pravnih propisa pisan je glagolji- com. To je poznati Vinodolski zakon iz 1288. Medu slavenskim pravnim kodeksima drugi je po starini, odmah iza Auske pravde. Ureduje odnos između vinodolskih općina i krčkih knezova. Da je to tekst važan za povijest prava, pokazuju prijevodi na mnogo- brojne jezike. Samo vrlo mali broj hrvatskih književnika može se pohvaliti ime da im je djelo prevedeno na toliko jezika na koliko je preveden taj srednjovjekovni pravni tekst. Glagoljicom je napisana i najstarija hrvatska pjesmarica koja se nalazi u tav. Pariškom zborniku iz XIV. stoljeća. U toj_pje- smarici sačuvano je devet pjesama koje su se kroz duga sto- ljeća, prijei poslije, pjevale po hrvatskim crkvama. Budući da je glagoljicom otisnuta i najstarija hrvatska poče- tnica za djecu iz 1527, to se općenito može reći da je glagoljaška sastavnica najvažnija sastavnica hrvatske srednjovjekovne knji- ževne kulture. Ostvarenja te kulture bila su mnogobrojna. Sve se nije sačuvalo, ali ono što jest svjedoči o tome da su upravo hrvatski popovi glagoljaši uključili hrvatsku kulturu u europske tijekove jer su prevodili najvažnija djela iz zapadnoeuropskih književnosti i posredovali ih hrvatskim čitateljima. Sačuvalo se pedesetak cjelovitih misala i brevijara iz XIV. i XV. stoljeća. Ne treba misliti, kao što laici često misle, da je riječ o ma- lo zanimljivima liturgijskim knjigama. Dapače! One nam govore o kutturnim ambijentima u kojima su nastale, o razini pisarske, tiskarske i likovne umjetnosti, a na njihovim marginama česte su zabilješke koje govore i o svagdanjem životu i o poznatim povijes- nim događajima. Sačuvalo se i dvadesetak glagoljaških zbornika napisanih od XIV. do XVI. stoljeća. To su najčešće opsežne knjige sastavljene od tekstova vrlo raznolikih po sadržaju: beletrističkih, teoloških, enciklopedijskih, prirodnoznanstvenih... Tomu valja pribrojiti mnoge sačuvane fragmente, jer svaki od njih svjedoči o postojanju cjelovite knjige, kao što npr. krhotina zrakoplova pokazuje da je postojao cijeli zrakoplov pa ga je po pronađenom ostatku moguće i rekonstruirati. | Europa je uočila glagoljaše U današnje vrijeme više od šezdeset knjižnica izvan Hrvatske hvali se hrvatskim glagoljičnim rukopisima i tiskovinama, koje ih nebi vratile niza kakav novac jer su oni dio njihova najvrjednijega fonda. No, glagoljaše su primijetili i njihovi suvremenici. Obavljali su važne službe na kraljevskim dvorovima i predavali na slavnim sveučilištima. Ovom prigodom podsjetit ćemo na poziv što ga je hrvatskim glagoljašima godine 1347. uputio kralj Karlo IV. Luksem- burški. Silni “car Svetoga Rimskoga Carstva“ pozvao je skromne glagoljaše s otoka Pašmana da dodu u praški benediktinski samostan Na Slovanechkoji je poslije nazvan Emaus. Car je želio da hrvatski glagoljaši ožive liturgiju na slavenskom jeziku i stvore žarište slavenske pismenosti kojoj će hrvatska glagoljica biti grafi- jski izraz. Moćni je car svoju politiku širenja carstva temeljio na obećanjima da nitko tko se uključi ne mora ukloniti svoje poseb- nosti. Za hrvatsko glagoljaštvo svakako je kompliment to što je među velikim europskim posebnostima car uočio i malu glagol- jašku oazu. Ona je bila zanimljiva upravo po tome što je bila ka- tolička, a nije se izražavala latinskim jezikom. Sedam desetijeća hrvatski glagoljaši djelovali su u srcu Praga te je njihov boravak uvelike povezao češku i hrvatsku srednjov- jekovnu književnost, od čega su obje imale koristi. Svima je bila zanimljiva činjenica da su glagoljaši bili tako nepopustijivi u neprihvaćanju latinskoga, a tako otvoreni europskim kulturnim utjecajima. Uporno su slijedili svoga velikoga učitelja Konstanti- na Filozofa - svetoga Čirila koji se suprotstavljao onima što su tvrdili da se Bogu treba moliti samo na trima jezicima (grčkome, latinskome i hebrejskome), što je značilo da su samo ta tri jezika dostojna da udu u knjigu. Sačuvan je vrl lijepi Konstantinov govor u kome pita zagovornike te trojezičnosti: “Zar Bog ne daje kišu svima jednako? lli zar sunce ne sja svima?“. Drugim riječima, podsjetio ih je na to da u Biblii ne- ma ni govora o tome da bi trijezika bila povlaštena. Naprotiv! Naro- di, kao i ljudi, moraju biti ravnopravni. Konstantin Ći je smatrao da se čovjek i Bogu i čovjeku najprirodnije obraća na materinskom . Na tim demokratskim gledištima izraslo je i djelo hrvatskih lagaljašaidonjelobagate odovehrvatskoj ki g8