pomoći osvjetljavanju i samog ishodišnog dokumenta) s ciljem ustanovljavanja tipova veza mežu fokusiranim spomenicima, njihovim autorima, sredinama, konvencijama, zahtjevima i sl. U neuobičajenim, nedovršenim ili nedočitanim, pak, natpisima (a takvi su gotovo svi naši najstariji kameni spomenici), uvažavanje i motrenje zakonitosti, kako općetekstnih (koneksija, koherencija...) tako i posebnih (ovisno o tome kakve je tekst namjene) jedino može dovesti do prve razine razumijevanja teksta - prepoznavanja njegove tekstne funkcije. Poslužimo se našim primjerom: Na samom natpisu Bašćanske ploče, u “Držihinu dijelu", stoji da Zvonimir ledinu daje “v svetuju Luciju", što se, istina, može prevesti i uobičajenim dativnim “svetoj Luciji" (a to pretpostavlja već sazdanu crkvu). Ipak, nije manje vjerojatno doslovnije poslušati izvornik i prevesti navedeni dio kao “u svetu Luciju", što i danas izvornom govorniku hrvatskog jezika ne zvuči neprihvatljivo (npr. “dati novac u nešto"), odnosno, odlučimo li se za strožiju prilugodbu - “za svetu Luciju". Prema tome, taj bi odsječak trebalo tumačiti kao Zvonimirovo darivanje ledine kako bi se crkva sv. Lucije tek na tom mjestu sazdala.? Od samog početka proučavanja natpisa Bašćanske ploče jasno je da nije posrijedi tekst jake koneksije i koherencije. Šafarik je još napisao kako je riječ o “trojnom natpisu", ali to se mišljenje s vremenom često mijenjalo. Sačinjavaju li natpis upravo tri dijela? Jesu li to makrodijelovi, odnosno ima li svaki od njih jedinice na ničoj razini? Gdje su granice svih tih dijelova? Kakvo je njihovo podrijetlo, a kakav međusobni odnos? I na kraju - je li natpis Bašćanske ploče uopće jedan tekst, a ako jest - je li dovršen? Pitanja su dakle brojna, a lako bismo ih i dalje mogli nizati. Ovaj rad i ne namjerava ponuditi odgovore na prethodne upite. Svrha mu je podsjetiti na činjenicu da štošta o našem najpoznatijem pisanom spomeniku još uvijek ne znamo, ali da, istodobno, uvijek ima prostora_za širenje našeg znanja - osobito primjenom razmjerno nove, ovaj put tekstološke, metode. Kao što je dugo u javnosti bila prisutna rečenica kako je Bašćanska ploča najstariji hrvatski pisani spomenik (iako se ne od jučer zna da su barem Valunska ploča i Plominski natpis od nje stariji), tako se još uvijek govori o njoj kao darovnici kralja Zvonimira, ili se nerijetko čuje kako je njezin autor upravo “opat Držiha". Svakom je, mečutim, poznavatelju znanstvene literature o sadržaju Bašćanske ploče jasno da je darovnički element tek jedan dio natpisa, a opat Držiha tek njegov autor (ne - darovnice, ne - dijela natpisa na BP, nego zapisa o Zvonimirovu darivanju prvotno upisanog u samostanskom kartularu). Kao što smo već istaknuli, P. J. Šafarik prvi je među slavistima pronio glas o otkriću BP. Piše o njoj da je “trojit$ pšepis nihrobniho nipisu..."* Osim konstatacije da pismo nije samo glagoljičko te da je riječ o nadgrobnom napisu (ustvrđeno je kasnije da je to pogrešno), Šafarik je procijenio da je važno napisati i da je ta ploča - trojni prijepis, ali nije se upuštao u tumačenje te složenosti. * Kada tome pribrojimo važno tekstološko načelo kronologije, odnosno kada uvažimo činjenicu da se ledina prvo daruje kao mjesto gradnje, pa da se tek onda na njoj crkva gradi, usput izrečena teza još je prihvadjivija. * Usp. bilj 1. 90