S. DAMJANOVIĆ 95 Croatica 37/38/39/1992/1993. imaju puno svojih paralela u hrvatskoj pismenoj tradiciji prije pojave Povaljske listine i Povaljskog praga iz 1184. (sačuvanih u prijepisu iz 13. st.) prvih konzistentnih hrvatskih tekstova pisanih bosanicom, tj. grafijom iz kurzivnih ćiriličkih oblika, ali s toliko morfoloških zasebnosti da o njoj možemo govoriti i kao o zasebnom grafijskom sustavu. To se pismo us- talilo u Poljičkoj kneževini, proširilo se na srednju Dalmaciju i Dubro- vačku Republiku, ali je ipak stiglo na hrvatske prostore prekasno da bi postalo općehrvatskim grafijskim sustavom.? Prije no što se posvetimo najjačoj hrvatskoj srednjovjekovnoj pis- menoj sastavnici — onoj glagoljičkoj — valja nam upozoriti na nešto što se, iz različitih razloga, često prešućivalo, mada su najpozvaniji istraživači na to jasno ukazivali: naime, unatoč tomu što je tropismena, srednjovje- kovna književnost stvarana na hrvatskim idiomima jedna je i jedinstvena, ne samo po tome što ju je kasniji slijed događaja »uključio« u hrvatsku kulturu, nego je ona to po svojim književnosnim osobinama, po svome jeziku i po svojoj publici. Pokrajinska razdrobljenost počinje u 16. sto- ljeću.* To je važno imati na umu stoga što se nerijetko hrvatskom ilirizmu pripisuje u zaslugu da je objedinio sastavnice koje nikada nisu funkcio- nirale kao jedinstven kulturni prostor. Istina je drukčija: samo je iznova uspostavljeno već u srednjem vijeku postojeće jedinstvo. 2. Glagoljička je sastavnica u hrvatskom književnom srednjovjekov- lju prevladavajuća ne samo količinom i kakvoćom tekstova, nego i po već spomenutoj činjenici da se za dio hrvatskih latiničkih i bosaničkih tekstova može dokazati njihova vezanost uz glagoljičke matice. Hrvatski su glagoljaši, kao što je to dobro poznato, osobito dugo i uporno čuvali ćirilometodsku tradiciju i prvo slavensko pismo. Namrli su hrvatskoj kul- 2 O bosanici (bosančici, zapadnoj ćirilici), o njezinu geografskom rasprosti- ranju, udjelu u hrvatskom književnom srednjovjekovlju, posebnostima kao gra- fijskog sustava te razlozima zašto nije mogla postati općehrvatskim pismom, vidi u ovim novijim radovima: E. Hercigonja, nav. dj. u bilješci 1, D. Brozović, Hr- vatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, nj gove povijesne mijene kao jezika hrvatske njiževnosti, Hrvatska književnost u ev- ropskom kontekstu, zbornik, uredili A. Flaker i K. Pranjić, Zavod za znanost o književni Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1978, str. 9-83; B. Fučić, Granična podružjn jice i ćirilice, Brački zbornik 15, Supetar 1987, str. 17-18; A. Nazor, Ćirilica i glagoljaši, Brački zbornik 15, Supetar 1987, str. 78-83. te u drugim prilozima spomenutih i drugih autora. 3 Za neke latiničke i bosaničke srednjovjekovne hrvatske tekstove hrvatska je filologija dokazala da su u najužoj vezi s glagoljičkima. To se osobito odnosi na lekcionare, oficije, psaltire pa i druge dijelove hmr%]skog dijela srednjovje- kovnog hrvatskog književnog korpusa. O tome vidi npr. F. Fancev, Latinički s] imenici hrvatske crkvene književnosti 14. i 15. vijeka i njihov odnos prema - noslavenskoj_književnosti e ke crkve, predgovor knjizi Vatikanski i psaltir — dva latinicom pisana spomenika hr- vatske proze 14. i 15. vijeka, Djela JAZU 31, Zagreb 1934, I-CXV; E. Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskog mžlr;ovjckovlja, Pisana riječ u Hr- vatskoj, Zagreb 1986, str. 39—79.