Susreti sa znanstvenim djelom Dragice Malić Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 31 (2005), str. 445-447 vatske tradicije, koju je poznati književni povjesničar napisao još 1934. Glav- na rečenica mojega kratkoga izlaganja jest: nitko u dokazivanju tih veza među različitim pismima pisanim hrvatskih tekstovima nije učinio koliko naša današ- nja slavljenica! 'Njezino se znanstveno napredovanje, ne ono po titulama, nego po rastu u znanju i sposobnostima uočavanja, uspoređivanja i opisivanja tako razvijalo da ju je osposobilo i za uspješno uočavanje veza o kojima govorimo. Kao što smo već spomenuli, prva je njezina knjiga opisivala glagoljični tekst, druga knjiga, izašla u istoj biblioteci Hrvatskoga filološkoga društva - Povaljska listina kao jezični spomenik (1988) opisuje čirilični hrvatski tekst, treća knjiga - Žića sve- tih otaca (1997) latinični srednjovjekovni tekst, a u četvrtoj Na izvorima hrvat- skoga jezika (2002) okuplja sve naše pismovne tradicije. Ne bih nikako htio po- sredovati krivu sliku da se Dragica Malić podjednako bavi svima njima jer svi koji poznaju njezin opus znaju da latinični tekstovi, tj. studije o njihovu jeziku, zauzimaju središnje mjesto i najbrojniji su. Ali sve je tradicije upoznala teme- ljito i svoja je istraživanja povezala s dostignućima drugih istraživača. Prihvatila je dobro obrazložene radove o poligrafičnosti hrvatskih srednjo- vjekovnih skriptorija (V. Novak), o znatnoj gospodarskoj snazi hrvatskih gla- goljaša u vrijeme njihova zlatnoga doba, tj. u XIV. i XV. stoljeću (E. Hercigo- nja), prihvatila je i gledišta iz novijih radova o putovima i načinima širenja sla- venskoga bogoslužja na našim prostorima (N. Klaić, B. Fučić, E. Hercigonja, I. Petrović). Rezultati tih istraživanja dobro su se slagali s onim vezama koje je sama uočavala među raznopismovnim našim tradicijama. Došla je do zaključka koji je u jednom svom tekstu ovako formulirala: ...kad je val slavenskoga bogo- služja i pismenosti zapljusnuo naše krajeve i kad su to bogoslužje i pismenost u njima pustili korijenje, bilo je logično da i latinaška crkva, ma koliko odboj- na bila prema slavenskom bogoslužju, u nedostatku vjerskih knjiga na narod- nom jeziku za vjersku djelatnost među pukom, bar ponekad posegne za onom u okvirima slavenske crkve već postojećom literaturom na jeziku bliskom na- rodnomu. U svoja je istraživanja tih veza polazila od najstarijih hrvatskih latiničnih tekstova, posebice Žića svetih otaca. Tražila je i nalazila izravne utjecaje gla- goljičnih i ćiriličnih grafijskih rješenja na latiničnu grafiju i pisarske pogreš- ke koje su posljedica nedovoljnoga razlikovanja grafema u pismu s kojega pre- pisuješ. Primijetila je i objasnila prisutnost prefiksa i prijedloga -ot ne samo ispred bezvučnih nego i ispred zvučnih suglasnika te ispred samoglasnika u la- tiničnim tekstovima, upozorila na suglasnički skup -čr-, ukazala na to u čemu je teškoća čitanja grafemske kombinacije znak za i + znak za neki drugi samo- glasnik, tj. zašto takva grafija ne omogućuje da sigurno utvrdimo je li npr. riječ 446