JAZIK OTAČASKI DR. STJEPAN DAMJANOVIĆ, ZAGREB U starim slavenskim tekstovima nalazimo uvijek samo jedan naziv za prvi slavenski književni jezik: slovčnasks, tj. slavenski. Tako ga zovu i stari grčki i latinski ekvivalenti u izvorima koji taj termin upotrebljavaju za označivanje svakog slavenskog idioma.! Od trenutka kada je taj jezik postao predmetom znanstvenog istraživanja (od kraja 18. stoljeća) pa sve do u naše dane imenovali su ga različito: staroslavenski, starocrkvenoslavenski, crkvenoslavenski, starobugarski, staromakedonski, općeslavenski književni jezik. O tim sam nazivima pisao u nekoliko prilika pokušavajući objasniti postanak tih termina i opisati sadržaje koje oni pokrivaju ili su autori termina željeli da pokrivaju.? Pritom sam termin općeslavenski književni jezik shvaćao kao logičan posljedak u naše vrijeme izvanredno naraslog zanimanja za povijest književnih jezika usprkos mišljenjima koja se danas mogu više čuti nego pročitati da je taj termin komunistička izmišljotina i da je čak »preporučen« od visokih partijskih tijela komunističkih zemalja. Možda je doista tako bilo, ali termin dobro ukazuje na dvije važne činjenice koje ne saznajemo iz drugih naziva: naime, on izričito kaže da je riječ o književnom jeziku i to takvome koji je opsluživao civilizacijske potrebe velikog dijela slavenskog svijeta, on, dakle, ističe njegovu ulogu nadnacionalnog sredstva izražavanja u slavenskome srednjovje- kovlju. Cijeli niz autora, pa i onih koji se služe terminom staroslavenski jezik, ima potrebu da u svojim radovima istakne tu činjenicu.? Nije stoga opravdano ono što se danas kadšto pokušava, ' Tako u Žitiju Metodovu u . glavi piše: »... da Solunjane vnsi čisto slovčnzsky besčdujotv«, u 15. glavi kaže se da Metod »... prčdloži... ot gročeska jezyka v» slovčnasku«, u 17. glavi priča se da učenici nakon Metodove smrti crkvenu službu »...latimesky i grečnsky i slovčnasky sstrčbiše«. [ bugarski pisac Jovan Exarh, suvremenik cara Simeona (893-927), upotrebljava naziv slovanaska (usp. P. A. Lavrov, Materialy po istorii vozniknovenija drevnejšej slavjanskoj pistmennosti, Lenjingrad 1930, st. 160) i neki drugi. U svojoj studiji Trat' —type Groups and the Problem of Moravian Components in Old Church Slavonic (The Slavonic and East Europcan Review 35/1957, str. 379-398) George Shevelov pokušava termin slovčnusko vezati uz povijesno ime »Morava a Slovensko«, tj. odriče mu značenje »slavenski«. Slavenskim (sclavinica, sclavinisca, selavina) zovu ovaj jezik i grčki pisan životopis sv. Klimenta, i bula pape Ivana VII, i Conversio Bagoarioanim et Carantanorum, da spomenemo samo neke. Stj. Damjanović, Jedanaest stoljeća nezaborava, Osijek - Zagreb 1991 ]. Hamm u svojoj Staroslavenskoj gramatici (Zagreb 1963, str. $5) kaže: »Bilo bi stoga najbolje, kad bi se taj jezik zvao starocrkvenoslavenski (kratica sesl.), jer se on 1) u punom obliku sačuvao samo u spomenicima namijenjenim crkvi i bogoslužju i 2) jer suse iz njega razvile mlađe redakcije koje neki zovu »crkvenoslavens- kim« jezicima, tako da se starocrkvenoslavenski jezik zaista može smatrati ocem i pretečom tih mlađih crkvenoslavenskih jezika. Međutim, kako je već ušlo u običaj da se ovaj jezik također zove staroslavenskim (a taj je naziv i kraći od 376