Prikazi i osvrti FILOLOGIJA 53(2009), 105—116 ljećima, književnojezične potrebe pismene sredine, do XVI. stoljeća sve, a poslije postupno sužujući svoj repertoar. Znanstveno promisliti metodologiju pristupa tako razvedenu korpu- su, u kojemu pojedine regije različito u fokusiranim razdobljima, a nerijet- koi različito kod pojedinih autora, rješavaju odnos naslijeđene i »posuđe- ne« staroslavenske baze i govornih idioma, tražeći put prema inačicama književnoga jezika (i to različito s obzirom na funkcije tekstova), te inter- pretirati i strukturirati spoznaje dosegnute u radu na konkretnu, i to ne- rijetko vrlo opsežnome materijalu, pokazalo se vrlo zahtjevnim poslom koji se nipošto nije mogao obaviti u jednom naletu. Stjepan Damjanović u to je uložio sav dosadašnji profesionalni vijek. Plodno se nastavljao na rad svojih prethodnika (ponajprije E. Hercigonje, J. Vončine, J. Hamma), referirao se na dosege svojih mlađih kolega, kojima je nerijetko bio i sam izravni učitelj (npr. ]. Tandarića, M. Mihaljevića, M. Šimić), što obilato do- kumentira u vrlo sadržajnim bilješkama. U ovoj knjizi, koja i nosi obuh- vatni naslov, s punim pravom i pretenciozan, Jezik hrvatskih glagoljaša sab- rao je svoje najvažnije tekstove, dosad objavljivane uglavnom u periodici i obljetničkim izdanjima, ali i neke dosad neotisnute. Razmjema posebnost u odnosu na u našoj filologiji poznatu, posljednjih desetljeća sve učesta- liju, praksu objedinjavanja odabranih autorskih radova u zasebne knjige, sastoji se ovdje u nastojanju da knjiška cjelina bude što koherentnija, što je podrazumijevalo intervencije u strukturu izvornih priloga (kako bi se, na- primjer, izbjegla ponavljanja ponekad se i dvije rasprave stapaju u jednu), ali i u namjeri da tekstovi sadržavaju ažurirane informacije i tumačenja, u skladu sa — u međuvremenu stečenima — suvremenim dosezima hrvat- ske filologije. Rasprave nisu uvrštene po vremenu svoga nastanka. Štovi- še, upravo one napisane posljednjih godina stoje na početku, a onim naj- starijima — u koje se autor hrabro upustio još kao mlad istraživač — mjes- to je dodijelio na kraju. Čitatelju je dakako zanimljivija takva perspektiva: nakon što se upozna s uopćenijim dosegnutim spoznajama i interpretaci- jama, može posegnuti za razlaganjem problema na predočenu materijalu, ovisno o tomu kamo ga konkretno vodi interes. Možda je stoga Damjano- vić i u pravu kada u predgovoru piše da će knjigu malo tko pročitati »na- iskap«, no sasvim je sigurno da će svaki zainteresirani čitatelj pročitati ba- rem polovicu tekstova: posrijedi su, naime, prilozi bez kojih uopće nije moguće razumjeti funkcioniranje jezične složenosti na našem prostoru u srednjem vijeku. Naprimjer, opisujući jezik Bašćanske ploče (167—180) pro- pituje same početke oblikovanja hrvatske redakcije staroslavenskoga jezi- ka, te — posve jezičnim argumentima — razbija silno ukorijenjenu, a du- boko pogrešnu, interpretaciju jezika ovog prevažnog glagoljskog spome- 110