IVANA ETEROVIĆ protestantskih pisaca razložno je pretpostaviti da nećemo dugo čekati na osuvre- menjen i iscrpniji jezični opis i tih izdanja.? Jednim od nezaobilaznih rukavaca novih istraživanja obiju spomenutih književnojezičnih koncepcija zasigurno će se pokazati preciznije određenje uloge koju je u njihovu oblikovanju odigrao je- zik hrvatskoglagoljskih zbornika neliturgijskoga sadržaja, kako je u više svojih znanstvenih rasprava upozoravao Stjepan Damjanović.? Zbornik u čast dragom profesoru činio mi se stoga pravom prilikom za upućivanje na neke od plodnih smjernica budućih istraživanja. . U hrvatskoj je filologiji već odavno prepoznata višestruka artikulacija književnoga jezika kao bitno obilježje hrvatske glagoljske srednjovjekovne pis- menosti, neovisno o tome govori li se o različitim stilovima, književnojezičnim tipovima, inačicama ili registrima. Primjerice Matija Valjavec opisuje ovako jezik Kolunićeva zbornika: “prava je borba narodnoga čakavskoga govora s mrtvijem hrvackim crkvenim jezikom osnovanijem na staroj slovenštini. Riječi i oblici crkvenoga jezika izmjenjuju se s riječima i oblicima narodnoga živoga govora s talijanskim riječima.'“ Josip Hamm zamjećuje jezičnu “bipolarnost" s obzirom na namjenu hrvatskoglagoljskih tekstov: amijenjeni crkvi u užem smislu" pi- sani su hrvatskim staroslavenskim jezikom, a oni “'namijenjeni puku" više-manje oodražavaju “'ono što je u danom periodu predstavljalo normu u živom narodnom govoru", pri čemu je svaki imao svoju normu (1963: 54).5 Anica Nazor posebno izdvaja “*hibridni (miješani) jezik“, zastupljen u hrvatskoglagoljskim zbornicima 15. stoljeća, gdje se u različitoj mjeri — stvarajući “jezičnu šarolikost" — ispre- pleću dvije jezične tendencije: “knjiška (crkvenoslavenska) i govorna (narodna)" (1963: 68-69). * Krajem 2015. pokrenut je projekt Jezik izdanja hrvatske protestantske tiskare u kontekstu knji- ževnojezičnih smjernica XVI. stoljeća, koji financira Hrvatska zaklada za znanost (IP-2014-09-6415). 'Voditelj je projekta Mateo Žagar, a suradnici Blanka Ceković, Stjepan Damjanović, Ivana Eterović i Tanja Kuštović. > Usp. “Protestanti su dakle hijeli onakav književni jezik kakav su htjeli i glagoljaši, pretežito čakav- sko-staroslavenski, s time što su smanjili čestotnost staroslavenskih elemenata, ali ih nisu sveli na simbo- liku, i živo su raspravljali upravo o udjelu jezične sastavnice koja je pripadala hrvatskoj ćirilometodskoj tradiciji." (Damjanović 2014: $1) * Citat ovdje donosim prema Nazor 1963: 69, a izvorno je objavljen u Valjavčevu predgovoru (str. XIIl) uz izdanje Kolunićeva zbornika koje je priredio 1892. godine (Koiunićev zbornik: hrvatski glagolski rukopis od godine 1486. Djela JAZU, knj. 12. Zagreb: JAZU). * Premda ne spominje izrijekom treći književnojezični tip, čini se da je ipak imao i njega u vido- krugu. Usp. “oni [Hrvati, nap. I. E.) su od početka — u Priči o Troji, u Aleksandridi, u prvim pjesmama i sekvencijama, čak i u liturgijskim tekstovima (npr. u Pjesmi nad pjesmama) - nastojali da nađu odjeka u širim krugovima, i stvorili su osnove iz kojih se razvila blistava renesansna književnost XV i XVI vijeka." (Hamm 1963: 67) 110