napisane od svojega postanka, potom tiskom izdavane i bile u upotrebi do pojave rusifićiranoga tiskanog Levakovićeva Misala 1631. godine u izdanju Svete kongregacije za promicanje vjere u Rimu. Od Levakovićeva Misala sve do konca 18. st. u tiskari Propagande ili Sbora ot razmnoženija veri - kako su Propagandu nazivali glagolj - izlazile su glagoljske liturgijske knjige (misali i brevijari) u ruskoj jezičnoj redakciji - u početku samo neznatno rusificirane, a kasnije sve jače i izrazitije (Hamm). Rusificirane glagoljske liturgijske knjige bile su u upotrebi više od dva i pol stoljeća - sve do pojave novoga staroslavenskog Parčićeva Misala 1893. godine. Novo izdanje staroslavenskoga Misala nije se ni brzo ni lako ostvarilo: da se pojavi trebalo je proći mnogo godina upomoga i naučnoga rada i zalaganja. Oko izdavanja počelo se raditi nakon prve proslave Sv. Braće (1863) zauzimanjem Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga. God. 1878. Propaganda je povjerila zadatak dvojici kanonika Sv. Jeronima u Rimu - Dragutinu Antunu Parčiću i Ivanu Črnčiću da za tisak prirede novi misal. U obnovi hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika Parčić se oslanjao na staroslavensku i hrvatsku glagoljsku tradiciju, ali i na rusificirani tekst tiskanoga Karamanova Misala iz 1741. godine, jer je Karamanov Misal priređen dosljedno prema latinskom predlošku i u to je doba bio u upotrebi, što znači da su ga svećenici, kojima je novi staroslavenski misal bio namijenjen, dobro poznavali. A novi je misal morao biti u potpunosti u skladu s odobrenim latinskim tekstom. U vraćanju na izvore hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika Parčić se služio izdanjima kanonskih staroslavenskih spomenika, originalnim hrvatskoglagoljskim rukopisima i prvotiskom glagoljskoga Misala iz 1483. godine (Tandarić). U evanđeoskim odlomcima ponajviše je upotrebljavao Assemanijevo ev. i Marijinsko ev. U epistolama je uzimao samo iz Šišatovačkoga ap., a za odlomke Staroga zavjeta služio se Berčićevim Ulomcima, psalme po Geitlerovu Sinajskom psaltiru, a molitve prema prvotisku Misala (Soldo, 181). U stručnom su radu Parčića podržali savjetima Vatroslav Jagić i Franjo Rački, a u radu oko izdanja pomogli su osobito đakovački biskup Strossmayer i barski nadbiskup Š un Milinović (Soldo). Sve tehničke pripreme za tiskanje Misala Parčić je obavio sam. Sam je izradio matrice za glagoljska slova, jer su slova u Propagandinoj tiskari bila istrošena. Parčićeva su slova veoma lijepa, čitljiva “i za oko ugodna, bez kratica, tisak jasan“ (Bonefačić, 23). Parčić je sam obavio korekturu teksta. ““Vodio je i nadzirao s rijetkom i neobičnom ustrajnošću sav posao tiskanja Misala od početka do kraja, pa je zato živio odsele više u tiskarni Propagande, nego u svom stanu“ (Bonefačić, 22). U stručnoj javnosti Parčićev je Misal 104