ljskim rukopisima i  tiskanim
knjigama u Državnoj biblioteci
Saltykov-Ščedrin (sign. Bč. 2).

Tek 1894., u Miinchenu, u gla-
sovitom antikvarijatu  Ludwiga
Rosenthala, pojavio se_potpuni
primjerak knjige s kolofonom, u
kojem su podaci o mjestu i da-
tumu tiskanja.

Potpuni primjerak broji 214
listova (po novijoj literaturi 216)
vel. ca. 18 x 14 cm. Tiskana je
1i dva stupca po 37 redaka, dvo-
Bojno (crno i crveno). Miinchen-
ski Rosenthalov primjerak otku-
pljen_je za biblioteku Szčehčnyi
u Budimpešti, gdje se i danas ču-
va (sign. Inc, 988). Prodajom su
še oba primjerka senjskog »Mi-
sala« iz 1494. našla izvan domo-
vine. Pronađen primjerak u Cre-
su zato ima veliku vrijednost. Na
žalost, on je i najnepotpuniji (147
listova). Neki su listovi ošteće-
ni. Nedostaju arci na početku i
na kraju, a nema ni uveza.

., Da je na otoku Cresu bilo još
primjeraka >Misala«, saznali smo
na nedavnom znanstvenom sav-
jetovanju. o_izvorima za povijest
Cresa i Lošinja, na kojemu je
Josipa Paver referirala da je u
Arhivu_  Hrvatske u Zagrebu, u
Spinčićevoj ostavštini zabilježen
podatak da se u samostanu fra-
pjevaca trećoredaca u Martinšći-
gi nalazio primjerak štampanog
glagoljskog misala iz 1507. (tj. se-
njskog iz 1494.). Na otoku Cresu
bilo je i drugih senjskih izdanja.
Primjerak  »Naručnika plebanu-
ševa«, koji_je pohranjen u Beču

 

samostanu franjevaca
irećoredaca sv. Nikole.

rozini, u

Prisjetimo li se da je od pr-
ve naše (ujedno i prve južnosla-
venske) knjige, tj. glagoljskog
»Misala« iz 1483., poznato jeda-
naest primjeraka i da je od ču-
vene Gutenbergove Biblije, nenad-
mašenog remek-djela tiskarskog
umijeća, sačuvano više od četrde-
setak _ primjeraka, onda_ smo
svjesni da je treći, novopronađe-
ni creski primjerak senjskog »Mi-
sala« prava dragocjenost.

ANICA NAZOR

"NAŠA KNJIGA — BROJ 2

Pri zagrebačkog antikvarijata

Još ima

privatnih inkunabula

Inkunabulom se naziva knji-
ga koja je tiskana do 1500. go-
dine, U nekoj stručnoj knjižar-
skoantikvarnoj predratnoj pub-
likaciji čitao sam da je do tada,
dakle do uoči samog minulog ra-
ta, u svijetu poznato oko 30.000
inkunabula. Od toga se lijep broj
nalazi i u našoj zemlji, u naši
poznatim knjižnicama. U ratu je,
svakako, nastradao priličan broj
tih dragocjenosti, ali se, poslije
rata, možda, koja inkunabula i
otkrila, na nekom tavanu
šnom podrumu. Vjerovati
ih i danas ima 30, ili čak i više
tisuća, registriranih i katalogizi-
ranih po uglednim evropskim i
svjetskim bibliotekama.
Početkom rujna ove godine,
jednog prijepodneva, u antikvari-
jat u kojem radim došao je mle-
između 15 i 17 godina. Reče
mi da su ga neki ugledni ljudi
našeg grada uputili upravo me-
ni, u antikvarijat u kojem radim,
da mi ponudi tu staru knjigu.
Razvio se  »poslovni razgovor«
Ubrzo mi je postalo jasno da on
tu »staru knjigue ne namjerava
prodati, nego bi od mene htio
saznati »pravu njenu vrijednost«
Uzeo sam knjigu u ruke i stao
je listati. Pisana_je latinskim je-
zikom. Na_posljednjoj stranici
vidi se godina izdavanja: 1492! !!
Dakle, godina  otkrića Amreike,
godina Kristofora Kolumba. . .
Na žalost, nisam »tu staru«
knjigu imao u rukama dovoljno
dugo da bih je prolistao i iz nje
doznao nešto više. Držao sam je
u rukama samo nekoliko minuta.
Taj se momak nakon sat vreme-
ma vratio, da mu kažem barem
približnu cijenu te knjige, Treba-
la mu je moja »orijentaciona ci-
jena«, i zatim bi išao dalje ...
Odgovorio sam mu da o tome
možemo razgovarati jedino ako
će tu knjigu prodati našem anti-
kvarijatu, a da-mu ne mogu da«
ti niformacije kojima bi se on
poslužio u prodaji te knjige ne-
kome. drugome, nekoj_privatnoj

  

  

 

  

osobi. Više se nije vraćao. Na ža-
lost, ništa više ne znam o sudbi-
ni te knjige, te inkunabule, Re-
kao mi je jedino da to nije nje-
gova knjiga, nego neke njegove
stare i bolesne tete koja, nemoć-
na, kod kuće leži.

Dakle, naš je grad, naš Zagreb,
bogat starom knjigom. To znam
već davno. Iz dvadestogodišnjeg
antikvarnog iskustva znam da se
po starim tavanima i podrumima
nalazi još mnogo vrijednih starih
knjiga. Po tim knjiškim vredno-
tama naš grad može stati uz bok
Beču, Pešti, Pragu, Grazu.

Ova je rijetka knjiga, inkuna-
bula, u meni pobudila razmišlja-
nje: Kad se ponudi takva knji-
ga — kako je kupiti i, na taj na-
čin, spasiti . . .? Kako do takve
knjige doći, kad su (barem je ta-
ko u mom slučaju) mogućnosti
minimalne, _ Novčana  kupovna
oć nam je toliko ograničena da
smo gotovo nemoćni da interve-
niramo, da nastupimo kao ozbi-
ljan kupac. Bog Kairos nas opo-
minje da prigodu treba iskoris-
titi, »za kosu je odmah ščepati«,
jer neke se stvari i neke prigode
više nikad ne ponavljaju. . . Ne-
ki veliki događaji »nemaju repri-
zee.

Čini mi se, na žalost, da i s
tom inkunabulom »neće biti re-
prize«, neće mi više biti ponu-

 

 

  

 

 

đena. . , A imao sam je u ruka-
ma_. . . Inkunabulu iz godine
14921

Ovo je, koliko se sjećam dru-
ga inkunabula koja mi je dos
pjela u ruke. Prva, godinu dana
>mlađa«, iz godine 1493., nalazi
se u Sveučilišnoj biblioteci. I o
na_je došla u naš antikvarijat iz
jedne ugledne i drevne zagrebač-
ke >knjiške familije«.

Na žalost, ne znam »ni proš-
lost« ni buduću sudbinu inkuna-
bule iz 1492. godine, a tako bih
bio sretan da sam je mogao spa-
siti, da sam_je mogao kupi

 

 

 

ŽIVKO STRIŽIĆ

137