irelevanino da li su u to pismo ušli neki elementi
starijih pisama, pa čak indirektno i poneki »pri-
črnomorski« znak. Posve je razumljivo da se u no-
vom slavenskom pismu ne mogu isključiti utjecaji
pisma koje je Konstantin poznavao. Originalan ka-
rakter novog slavenskog pisma odgovarao je napo-
rima Slavena da se izdvoje svojom kulturom, svo-
jom pismenošću i crkvom. Tvorac glagoljice zasno-
vao je svoje pismo na simetričnosti upotrebljavaju-
ći neke stalne elemente kao što su kružići, trokuti,
križići, trozubi koji su povezani potezima ili su po-
stavljeni u međusoban odnos. Najvažnije je to da
je Konstantin u svoj (glagoljski) azbučni sustav us-
pio savršeno prenijeti fonološki sustav slavenskog
jezika. To je živi slavenski jezik, upravo dijalekt
šolunsko-makedonskog kraja, tj. rodnog kraja Kon-
stantina i Metodija, poznat pod imenom starosla-
.venski jezik. U glagoljskom grafijskom sustavu
svaki glas ima svoj znak, svaki fonem svoj gra-
fem. Težište savršenosti glagoljice počiva na do-
sljednoj primjeni toga načela.

Glasovni inventar staroslavenskog jezika ima,
osim pet vokala današnjeg hrvatskog ili srpskog
jezika, vokal »jat«, »jery«, dva nazala, dva reduci-
rana vokala (>poluglasa«) i dva sonanta (r il), u
konsonantskom sustavu postoje svi konsonati koje
ima i današnji hrvatski ili srpski jezik (osim 6),
k tome još palatali št, žd i nekoliko palataliziranih
(»umekšanih«) konsonanata kao: s, c, z. Za gra-
matički sustav staroslavenskog jezika karakteristič-
na je arhaičnost imenske deklinacije, čuvanja duala

inaciji i konjugaciji, razvijenost dviju pri-
djevskih deklinacija (neodređene-proste i određe-
ne-složene), supin, pet glagolskih pridjeva koji se
svi dekliniraju, tri oblika aorista (asigmatski i dva
sigmatska), imperfekt, oblike za prvo i treće lice
imperativa, opisni futur.

Današnji slavenski jezici, dakako i hrvatski i
srpski duguju mnogo staroslavenskom, zapravo ći-
rilmetodskom jezičnom nasljeđu, jer je ono »onaj
elemenat njihove duhovno-civilizacione jezične su-
perstrukture koji ih istodobno i individualizira u
svijetu kao posebnu cjelinu i ujedno međusobno
povezuje« (Brozović). Geografsko područje gdje se
u nastarijem razdoblju slav. pismenosti tj. od druge
pol. 9. st. pa do kraja 12. st. pojavilo glagoljsko pi-
smo bilo je veoma prostorno: Velika Moravska, Pa-
nonija i Češka, Bugarska i Makedonija, Bosna i
Zahumlje, Hrvatska, te prema sjeveroistoku Mol-
davija i Rusija. Poslije 12. st. glagoljica se uporno
čuvala jedino u Hrvatskoj (sve do konca 19. st). Iz
svih ostalih krajeva iščezla je gotovo bez traga. Na
zapadnoj strani glagoljicu je potisnula latinica, a
na istočnoj čirilica.

Kada i kako je Hrvatima došla čirilometod-
ska (glagoljska) pismenost — o tome nema izvor-
nih dokumenata. Vjerojatno već koncem 9. st., naj-

 

  

 

 

 

 

60

kasnije poslije Metodijeve smrti (f 885). Uz mnoš-
tvo teorija o podrijetlu i autorstvu glagoljice, kod
Hrvata se npr. autorstvo glagoljice dugo (od sred-
njeg vijeka do 18. st.) pripisivalo sv. Jeronimu.
Glagoljaši su svoje pismo vezali za autoritet sv.
Jeronima, jednog od najejenjenijih crkvenih uči-
telja na Zapadu, da bi ga zaštitili od heretičkog
imena i time izbjegli zabranu pisma. Premda je la
teorija odavno napuštena, i danas ima pokušaja da
se glagoljica datira prije Konstantina i da se njezi-
no postajanje veže za zapadne krajeve.

Glagoljica je kod Hrvata u paleografskom i or-
tografskom smislu otišla svojim putem. Od 12. st.
ona počinje stvarati svoju uglatu stilizaciju, a gra-
fijski sustav prilagođuje hrvatskom (u osnovi ča-
kavskom) fonološkom sustavu, u kojemu nema više
nazalnih glasova ni »jery«, oni su već realizirani sa:
e, u i i. Tako se stvara hrvatski tip crkvenoslaven-
skog jezika. Najstarije potvrde glagoljice potječu iz
11. st. i one su uklesane u kamenu (Plominski nat-
pis). Otprilike od poč. 13. st. pa sve do druge polo-
vine 14. st. ide ravna linija razvitka hrvatskog gla-
goljskog sustava. Potkraj 14. st. među glagoljašima
ima već primjera pravog kurzivnog pisma.
Dva su osnovna tipa kurzivnog pisma koja su se
paralelno razvijala u neliturgijskim knjigama i
profanim (svjetovnim) rukopisima od kraja 14. pa
do otprilike 17. st: knjiški kurziv i kance-
larijski kurziv.

Konstantin—Ćiril i Metodije sa svojim su uče-
nicima priredili knjige kojima su namirili osnovne
potrebe slavenske crkvene organizacije i kulture
što su je oni propovijedali. Veoma je vjerojatno da
je Metodije sa svojim »skoropiscima« potkraj živo-
ta preveo i najveći dio Biblije. Čirilometodska Bi-
blija nije kompletno sačuvana, bar koliko se danas
zna. Bogatstvo biblijskih tekstova u kojima se ra-
zabiru ostaci čirilometodskih prijevoda, čuvaju hr-

ske glagoljske liturgijske knjige: misali i brevi-
jari. Misali su zapravo zbirke, antologi
ljepših biblijskih čitanja. Najstariji misal potječe iz
prve četvrtine 14. st. (Vatikanski Illirico 4). Po-
znato je 17 glagoljskih rukopisnih misala i mnogo
njihovih fragmenata (najviše iz 14. i 15. st.). U gla-
goljskim brevijarima sačuvani su neki tekstovi ći-
rilometodskog prijevoda starozavjetnih knjiga ko-
jih nema ni u istočnoslavenskim tekstovima (Judi-
ta, Pjesma nad pjesmama). Potpuni glagoljski bre-
vijari svojevrsne su hrestomatije, upravo riznice
srednjovjekovnog štiva, jer sadrže svetačke legen-
de, koje su bile omiljela srednjovjekovna proza
(tzv. brevijarski legendarij). U brevijarskim legen-
darijama nalazimo odlomke, iz životopisa Konstan-
tina-Čirila: »V Dalmaciji, v Solinje grade rojstvo
svetago Kurila i brata jego Metudije ot roda Dio-
klecijana cesara i svetago Gaja papi... (glagoljaš
premješta rođenje Braće u Solin prema Solun). U