irelevanino da li su u to pismo ušli neki elementi starijih pisama, pa čak indirektno i poneki »pri- črnomorski« znak. Posve je razumljivo da se u no- vom slavenskom pismu ne mogu isključiti utjecaji pisma koje je Konstantin poznavao. Originalan ka- rakter novog slavenskog pisma odgovarao je napo- rima Slavena da se izdvoje svojom kulturom, svo- jom pismenošću i crkvom. Tvorac glagoljice zasno- vao je svoje pismo na simetričnosti upotrebljavaju- ći neke stalne elemente kao što su kružići, trokuti, križići, trozubi koji su povezani potezima ili su po- stavljeni u međusoban odnos. Najvažnije je to da je Konstantin u svoj (glagoljski) azbučni sustav us- pio savršeno prenijeti fonološki sustav slavenskog jezika. To je živi slavenski jezik, upravo dijalekt šolunsko-makedonskog kraja, tj. rodnog kraja Kon- stantina i Metodija, poznat pod imenom starosla- .venski jezik. U glagoljskom grafijskom sustavu svaki glas ima svoj znak, svaki fonem svoj gra- fem. Težište savršenosti glagoljice počiva na do- sljednoj primjeni toga načela. Glasovni inventar staroslavenskog jezika ima, osim pet vokala današnjeg hrvatskog ili srpskog jezika, vokal »jat«, »jery«, dva nazala, dva reduci- rana vokala (>poluglasa«) i dva sonanta (r il), u konsonantskom sustavu postoje svi konsonati koje ima i današnji hrvatski ili srpski jezik (osim 6), k tome još palatali št, žd i nekoliko palataliziranih (»umekšanih«) konsonanata kao: s, c, z. Za gra- matički sustav staroslavenskog jezika karakteristič- na je arhaičnost imenske deklinacije, čuvanja duala inaciji i konjugaciji, razvijenost dviju pri- djevskih deklinacija (neodređene-proste i određe- ne-složene), supin, pet glagolskih pridjeva koji se svi dekliniraju, tri oblika aorista (asigmatski i dva sigmatska), imperfekt, oblike za prvo i treće lice imperativa, opisni futur. Današnji slavenski jezici, dakako i hrvatski i srpski duguju mnogo staroslavenskom, zapravo ći- rilmetodskom jezičnom nasljeđu, jer je ono »onaj elemenat njihove duhovno-civilizacione jezične su- perstrukture koji ih istodobno i individualizira u svijetu kao posebnu cjelinu i ujedno međusobno povezuje« (Brozović). Geografsko područje gdje se u nastarijem razdoblju slav. pismenosti tj. od druge pol. 9. st. pa do kraja 12. st. pojavilo glagoljsko pi- smo bilo je veoma prostorno: Velika Moravska, Pa- nonija i Češka, Bugarska i Makedonija, Bosna i Zahumlje, Hrvatska, te prema sjeveroistoku Mol- davija i Rusija. Poslije 12. st. glagoljica se uporno čuvala jedino u Hrvatskoj (sve do konca 19. st). Iz svih ostalih krajeva iščezla je gotovo bez traga. Na zapadnoj strani glagoljicu je potisnula latinica, a na istočnoj čirilica. Kada i kako je Hrvatima došla čirilometod- ska (glagoljska) pismenost — o tome nema izvor- nih dokumenata. Vjerojatno već koncem 9. st., naj- 60 kasnije poslije Metodijeve smrti (f 885). Uz mnoš- tvo teorija o podrijetlu i autorstvu glagoljice, kod Hrvata se npr. autorstvo glagoljice dugo (od sred- njeg vijeka do 18. st.) pripisivalo sv. Jeronimu. Glagoljaši su svoje pismo vezali za autoritet sv. Jeronima, jednog od najejenjenijih crkvenih uči- telja na Zapadu, da bi ga zaštitili od heretičkog imena i time izbjegli zabranu pisma. Premda je la teorija odavno napuštena, i danas ima pokušaja da se glagoljica datira prije Konstantina i da se njezi- no postajanje veže za zapadne krajeve. Glagoljica je kod Hrvata u paleografskom i or- tografskom smislu otišla svojim putem. Od 12. st. ona počinje stvarati svoju uglatu stilizaciju, a gra- fijski sustav prilagođuje hrvatskom (u osnovi ča- kavskom) fonološkom sustavu, u kojemu nema više nazalnih glasova ni »jery«, oni su već realizirani sa: e, u i i. Tako se stvara hrvatski tip crkvenoslaven- skog jezika. Najstarije potvrde glagoljice potječu iz 11. st. i one su uklesane u kamenu (Plominski nat- pis). Otprilike od poč. 13. st. pa sve do druge polo- vine 14. st. ide ravna linija razvitka hrvatskog gla- goljskog sustava. Potkraj 14. st. među glagoljašima ima već primjera pravog kurzivnog pisma. Dva su osnovna tipa kurzivnog pisma koja su se paralelno razvijala u neliturgijskim knjigama i profanim (svjetovnim) rukopisima od kraja 14. pa do otprilike 17. st: knjiški kurziv i kance- larijski kurziv. Konstantin—Ćiril i Metodije sa svojim su uče- nicima priredili knjige kojima su namirili osnovne potrebe slavenske crkvene organizacije i kulture što su je oni propovijedali. Veoma je vjerojatno da je Metodije sa svojim »skoropiscima« potkraj živo- ta preveo i najveći dio Biblije. Čirilometodska Bi- blija nije kompletno sačuvana, bar koliko se danas zna. Bogatstvo biblijskih tekstova u kojima se ra- zabiru ostaci čirilometodskih prijevoda, čuvaju hr- ske glagoljske liturgijske knjige: misali i brevi- jari. Misali su zapravo zbirke, antologi ljepših biblijskih čitanja. Najstariji misal potječe iz prve četvrtine 14. st. (Vatikanski Illirico 4). Po- znato je 17 glagoljskih rukopisnih misala i mnogo njihovih fragmenata (najviše iz 14. i 15. st.). U gla- goljskim brevijarima sačuvani su neki tekstovi ći- rilometodskog prijevoda starozavjetnih knjiga ko- jih nema ni u istočnoslavenskim tekstovima (Judi- ta, Pjesma nad pjesmama). Potpuni glagoljski bre- vijari svojevrsne su hrestomatije, upravo riznice srednjovjekovnog štiva, jer sadrže svetačke legen- de, koje su bile omiljela srednjovjekovna proza (tzv. brevijarski legendarij). U brevijarskim legen- darijama nalazimo odlomke, iz životopisa Konstan- tina-Čirila: »V Dalmaciji, v Solinje grade rojstvo svetago Kurila i brata jego Metudije ot roda Dio- klecijana cesara i svetago Gaja papi... (glagoljaš premješta rođenje Braće u Solin prema Solun). U