VJESNIK BIBLIOTEKARA HRVATSKE sam kaže* — » ... u ranu jesen god. 1958. radio na historiji naše knjige i naših štamparija, kao sastavnom dijelu drugog toma svoje Knjige o knjizi, naišao sam na svjedočanstvo senjskog biskupa Glavinića, iz kojega izričito proizlazi da je on sam svojim očima vidio glagoljaške knjige — imenito brevijare — na kojima je bilo odštampano, da su štampani u Kosinju« — znajući za spo- menuti Bošnjakov članak u »Slovu«, došao je na misao da je Misal iz 1483. mogao biti štampan u Kosinju. Od tada Z. Kulundžić pod svaku cijenu nastoji dokazati svoju pretpostavku služeći se pri tome nenaučnom metodom. Svi nje- govi radovi u kojima se dodirnuo Misala u osnovi su ponavljanje optužaba i ironiziranje dosadašnje hrvatske historiografije, posebno naših istaknutih naučnih radnika s područja glagolizma, i to onih najzaslužnijih — kao što su Jagić i Štefanić. Upravo ta dvojica neprestano su predmet Kulundžićevih oštrica, mada ni jedan od njih nije pisao rasprave o Misalu. Zbog toga ih konačno mi danas nemamo pravo napadati, pogotovu kada znamo koliko su svojim naučnim radom pridonijeli rješavanju složene problematike hrvatskog glagolizma. Njima Kulundžić ne može oprostiti što su štampanje Misala iz 1483. vezali s Venecijom i naprosto se snebiva nad njihovim mišljenjima. Ilustracije radi navest ćemo jedno mjesto iz Kulundžićeva članka Problematika glagoljaškog štamparstva (Riječka revija, XV, 3—4, Rijeka, 1966), iz kojega se vidi kako govori o Jagiću: » ...jedan drugi i nesumnjivi naučni autoritet, Vatroslav Jagić, veoma olako ustvrđuje: ,Glagoljski je prvi Misal od god. 1483. tiskan bez dvojbe u Mletcih'. Zašto bi to bilo ,bez dvojbe u Mletcih' to Jagić nije naveo, ali je iduće godine na oba mjesta prezentirao neke razloge iz kojih možemo zaključiti što ga je na to navelo: ,Na poslednim listč se čte, že byla kniha 1483. dotištčna, ale kde nežika se. Pravde se podoba, že_v Benćtkach, což se soudi iz toho, že druchy misal, jenž byl r. 1526. tak& v Benćtkach vytišten'«. — Slijedi Kulundžićevo čuđenje: »Za nas je danas dakako, ne kao dokaz, nego ni kao ideja, a još manje kao naučni argu- ment, totalno neprihvatljivo da bi neka knjiga na kojoj nije označeno mjesto štampanja bila negdje štampana samo zbog toga, što je njeno drugo izdanje izašlo u tom istom gradu punih četrdeset i dvije godine kasnije, kad praktički čak nije mogao biti ni živ nitko više tko je sudjelovao pri izradi onog prvog izdanja. Moramo se zaista čuditi jednom takvom naučnom kapacitetu kao što je bio Jagić, da je mogao tako nešto napisati« (str. 278—279). Poznato je, međutim, da se u nestašici konkretnih dokaza služimo, među ostalim, i analogijama pri osvjetljavanju pojedinih problema. Stoga se ne treba čuditi Jagiću što je na temelju jednog glagoljskog misala (i to Misala Pavla Modrušanina koji je štampan g. 1528, a ne 1526) za koji se sigurno zna da je štampan u Veneciji, pomišljao da je ranije izdanje (bez oznake mjesta) također moglo biti štampano u Veneciji. To više što je mogao imati na umu dva glagoljska brevijara koja su štampana u istoj mletačkoj štampariji u razmaku od 68 godina! To su Baromićev brevijar koji je štampan u štampariji Andrije Torresanija de Asula g. 1493. i Brozićev brevijar koji je štampan u istoj Torresanijevoj štampariji g. 1561, gdje su tada radili Torresanijevi sinovi. Isto tako čudi se Kulundžić prof. Vjekoslavu Štefaniću što je prihvatio Jagićevu misao o Veneciji kao mje- * M. Bošnjak, Sačuvani primjerci prve hrvatske tiskane knjige, Slovo, časopis Starosla- venskog instituta u Zagrebu, br. 8$—8/1937, str. 297—310. 3 Z. Kulundžić, Naše diskusije Kosinj i Telegram (Otvoreno pismo svim članovima redak- ijskog savjeta »Telegrama«), Razlog br. 45/46, rujan 1966, Zagreb, str. 1M1. 2