T Kuštović: O jeziku glagoljaša U tekstu Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova Damjanović se bavio stilskim analizama, ali još više pitanjem jesu li hrvatskostaroslavenski, hrvatsko-staroslavenski i hrvatski tri sti- la (lika) istoga jezika ili je riječ o tri zasebna jezika. Ustanovio je da srednjovjekovni tekstovi drukčije od suvremenih izražavaju konkretno duševna stanja i drukčije priopćavaju novosti. To pokazuje analizom Pjesme nad pjesmama, kao liturgijske pjesme koja ima svoje stalno mjesto u hrvatskoglagoljskim brevijarima. Uz nju, analizira pravni tekst Lisfinu iz Kasega te beletristički tekst Smrt Bogorodice Marije. Svaki je od tih stilsku raslojenost hrvatskoglagoljskih tekstova u srednjemu vijeku. Posebno poglavlje Damjanović je posvetio 4rvatskostaroslavenskom je- ziku, kao jeziku kojem su pisani liturgijski tekstovi. Donosi osobine tog jezika, podsjeća nas da je glavni predstavnik tog jezika Bašćanska ploča, a tu su i drugi naši epigrafski spomenici poput Plominskog natpisa, Va- lunske ploče, Krčkog natpisa, Senjske ploče i dr. Uloga tog hrvatskosta- roslavenskog idioma u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi je ta da je od 13. stoljeća služio kao književni jezik, a dokaz za to je činjenica što ga nalazimo i u beletristici i u pravnim i u liturgijskim tekstovima. Kasnije će se neke njegove funkcije reducirati i on će postati liturgijskim jezikom, ali će se ugrađivati u hrvatsko-staroslavenski. Od 16. stoljeća do Drugog vatikanskog koncila i dalje će se koristiti u liturgiji, ali će mu značenje biti smanjeno zbog gubitka materijalnih resursa koji će zadesiti glagoljaše. Tekst Čakavsko-staroslavensko interferiranje u glagoljičnim tekstovima 15. stoljeća podijeljen je u nekoliko većih poglavlja. Tako Damjanović piše o grafiji, samoglasnicima, suglasnicima, imenicama, pridjevima, za- mjenicama i glagolima. Na grafijskom planu je u 15. stoljeću dosta toga bilo riješeno, ali ostala je nesređena grafija za jerove (koriste se i štapić i apostrof), problem je uporaba đerva koji služi za označavanje različitih glasova (j, 4); nadalje autor piše o bilježenju palatalnih /i 7, grafemu šfa, promjenama u suglasničkim skupovima. Kad govori o samoglasnicima upućuje na problem koji se proteže i do danas (naravno, u drugom obli- ku nego što je to bilo u srednjem vijeku) — treba li ga realizirati kao je, eiili i. Slogotvorni sonanti 7 i / te njihove varijante bilježenja i izgovora u glagoljičkim, ali i latiničkim i ćiriličkim tekstovima jedna je posebno interesantna tema koju je autor obradio. Nadalje, autor potanko govori o vokalizaciji jerova, te o pozicijski uvjetovanim promjenama. KOLO 3-4/ 2009. 191