Anica Nazor, Šimun Kožičić Benja i njegova tiskara u istraživanjima Petra Kolendića 30 FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str. 29-39 Kolendiću su bila poznata četiri Kožičićeva izdanja: molitvenik (Oficij rimski), misal, mali ritual (Knjižice krsta) i životopis rimskih papa i careva. On je u literaturu uveo mali ritual (,bibliografima je ostao nepoznat"). Citirao je naslove i impresume svih četiriju izdanja, i to ćirilicom kako je bio običaj u njegovo vrijeme (glagoljski tekstovi prenošeni su starom ćirilicom). Kolendić navodi da je Šafačik spominjao ,i neki glagoljski bukvar koji da je oko 1531. štampan na Reci, da ga je imao profesor Zupan pa ga je poklonio zagrebačkom biskupu Vrhovcu", ali ,taj bukvar nikad nije postojao", zaključio je Kolendić. "Naime, Kolendić je u posebnom prilogu (Najstariji naš bukvar) obradio raskošni glagoljski bukvar iz 1527. godine, tiskan kod glasovitoga Andrea Torresania i bio uvjeren da taj bukvar nije dovoljno poznat, pa je bibliografima dao povoda da ,iskombiniraju" bukvar biskupa Kožičića od 1531. godine, koji nije nikad postojao. Kolendićevo je mišljenje bilo prihvaćeno, pa se u bibliografskim radovima Kožičićev bukvar više nije spominjao. Mnogo godina nakon što je Kolendić pisao da Kožičićev bukvar nikad nije postojao pokazalo se da ipak postoji. Očuvao se jedinstveni primjerak pohranjen u današnjoj Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Sankt-Peterburgu. Smatralo se da je onamo dospio s bogatom zbirkom glagoljskih rukopisa i tiskanih knjiga Zadranina Ivana Berčića, ali se pokazalo da je put do Sankt-Peterburga bio posve drugi i da je s bukvarom onamo dospio također jedinstveni primjerak Kožičićeve knjižice Od bitija redovničkoga, za koju Kolendić također nije znao. Na zaključak o nepostojanju Kožičićeva bukvara Kolendića, inače poznata kao pouzdana autora, zavelo je to što je dobro poznavao glagoljski bukvar iz 1527. godine, a Kožičićev nije imao prilike vidjeti. Jer, da ga je vidio, bez obzi što nema impresuma, zapazio bi na posljednjoj stranici tipografski znak Koži tiskare, koji mu je bio dobro poznat iz ostalih izdanja. Unatoč tomu, Kolendićeva su istraživanja vrijedan, konkretan prilog poznavanju Kožičića i njegove tiskare u Rijeci. to ve Ključne riječi: Šimun Kožičić; Petar Kolendić; glagoljski bukvar Rijeka; glagoljska tiskara evni historičar Petar Kolendić (1882.-1969.) objavio je dva priloga o Šimunu Kožičiću Benji: Zadranin Šimun Kožičić i njegova štamparija na Reci i Najstariji naš bukvar (oba objavljena u: Južni pregled, god. IX, Skoplje 1934., str. 61-71; 198-201). U istraživanjima se oslanjao na rezultate istraživanja svojih prethodnika i suvremenika (D.Farlati, G. Ferrari-Cupilli, E. Rački, I. Berčić, S. Ivančić, I. Milčetić, Š. Urlić, N. Žic, G. Praga) i na Kožičićevo izdanje Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, Rijeka 1531. Šimun Kožičić član je ugledne zadarske obitelji Benja u kojoj se često s djeda na unuka ponavljao hipokoristik Koža, Kožičić umjesto Kuzma, pa je odatle nastao patronimik Kožičić, koji je na otoku Ugljanu, gdje su Benje imali posjede i uopće u okolici Zadra s vremenom potpuno potisnuo njihovo ranije prezime, koje su, kaže ako je vjerovati njihovoj obiteljskoj tradiciji, donijeli bili iz Bratislave (Farlaty). Prema latinskom natpisu na nadgrobnoj ploči koju je u crkvi sv. Jeronima u Ugljanu na istoimenom otoku, nakon Šimunove smrti postavio njegov brat Ivan Donat, kanonik u Zadru, Kolendić je zaključio da mu se majka zvala Ursula, otac Lujo, jedan brat Ivan- Donat, a drugi Petar, kavalir Mletačke Republike. Godina Kožičićeva rođenja ostala je nepoznata. Nepoznato je i to koje je škole polazio i gdje ih je završio. Kolendić zaključuje