ANICA NAZOR SENJSKA SPOVID OPĆENA KAO IZVOR AKADEMIJINA RJEČNIKA HRVATSKOGA ILI SRPSKOGA JEZIKA U književne izvore Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika! ušlo je svih pet djela senjske glagoljske tiskare neliturgijskog sadržaja, tj. Spovid općena (149), Naručnik plebanušev (1507), Transit sv. Jerolima (1508), Marijini mirakuli (1508) i Korizmenjak (1508). Čini se da su ona naknadno ušla u izvore, a Spovid općena, najstarija od njih, ušla je posljednja, sva- kako poslije 1890. Naime u »Popisu knjiga i rukopisa upotrebljenih za Rječ- nik« uz senjska glagoljska izdanja (osim za Spovid općenu) piše da ih je počeo upotrebljavati Daničić, ali ne od početka.? Spovid općenu izdao je 1890. Ivan Milčetić u ćirilskoj transliteraciji u 23. knjizi »Starina« JA (127—153). Do tada je ona zapravo bila nepoznata, premda ju je 1887. spomenuo i opi- sao Ivančić u raspravi: Poraba glagolice kod redovnika III. reda sv. Franje po Dalmaciji, Istri i Kvarneru. U Zadru 1887 Upravo Milčetićevo izdanje Spovidi općene ušlo je u izvore Rječnika, a ostala su senjska izdanja ekscer- pirana iz originala. Do god. 1890. već je bio objavljen treći dio Akademijina Rječnika (do riječi isprekrajati), U dokumentaciji uz pojedine riječi u Rječ- niku Spovid općena pojavljuje se istom sa slovom k (npr. uz riječ kaz). Spovid općena je priručnik za svećenike za obavljanje ispovijedi koji je pod naslovom Confessionale generale napisao M. Carcano, znameniti fra- njevački propovjednik i duhovni pisac iz Milana u 15. st. U istom (15) sto- ljeću Carcanova Confessionale generale doživjela je pet talijanskih izdanja i prevedena je na druge jezike, pa i na hrvatski. Preveo ju je Senjanin Jakov Blažiolović (klerik, a od 1501. i biskup) i glagoljicom tiskao B. Baromić u Senju 25. travnja 1496. Tiskana je u šesnaestini na 37 listova na papiru s vodenim znakom vage u krugu. Na koncu knjižice nalazi se tipografski znak senjske glagoljske tiskare i Spovid općena jedino je djelo s njezinim zna- kom. Poznat je samo jedan primjerak u Knjižnici franjevaca trećoredaca u Zagrebu uvezan zajedno s Ivančićevim zbornikom, glagoljskim rukopisom s konca 14. i poč. 15. st. I u tom primjerku manjka jedan list (str. 47. i 48). Već je Milčetić uočio vrijednost Spovidi općene i ocijenio da je ona zbog svoje starine prava dragocjenost. »U 'Spovidi općenoj' nalazimo čistu čakav- šti druge polovine XV vijeka; toga radi i jest ovo važan spomenik za povijest hrvatskoga jezika« — piše Milčetić, kojemu nije bio poznat njezin talijanski predložak. On konstatira da je Blažiolovićev prijevod pun talijan- skih riječi, »što svjedoči da je već u XV vijeku bio nagrđen jezik primo- 24 369