74 ji ih radova šire zapažanje o gsrovimn u njoj očito nezadovoljan da samo konstatira njihovu veliku čestotnost. On piše: “Upotreba poluglasova upućuje na vrijeme kad se već dugo poluglasovi međusobno glasovno već ne razlikuju, a u pisanim se spomenicima tek počeo izostavljati poluglas u otvorenim slogovima, no još nema ni traga punim glasovima na mjestu poluglasa u zatvorenim slogovima. Na ploči se naime poluglasovi gotovo posve pravilno upotrebljavaju (ispao je poluglas samo u dni, posid v-otoca, obladajućago i sd&, suvišan je u k%ninu)' nema primjera punoga glasa na mjestu pc\\;amm poluglasa na mjestu punog glasa, tek je nešto nejasan slučaj drugog poluglasa u riječi *, 9 U vezi s nabrojenim leksemima valja primijetiti da se glagol obladati i njegovi oblici i u tzv. kanonskim tekstovima javljaju bez jerova i da ih rječnici također donose bez jerova; slično je s oblicima imenice d4n&- osabito često az Jerova dolaze dni i dne. Oblici posi&i v-otoc& ne pripadaju onim dijelovima ploče kojih je čitanje neprijeporno. No i kad bismo sve navedene primjere uzeli kao odstupanja od pravilne uporabe jerova, morali bismo reći ovo: Baščanska ploča dosljedno kao malo koji stari slavenski tekst poštuje zakon otvorenih slogova, tj. zakon po kome svaki slog mora završavati samoglasnikom, a koji je jedan od temeljnih zakona u praslavenskom i u staroslavenskom jeziku (a-zd o-pa-t& d-ži-ha pi-sa-hditd.). Da bi pisao u skladu s tim zakonom, pisar je stavio drugi poluglas i u Kosmatovo ime (ko-&-m&ta), a "suvišni“ jor u riječi klrainu samo potertava tu svjesnu namjeru da se piše u skladu sa spomenutim zakonom. 'Za nesačuvane staroslavenske tekstove iz 9. stoljeća pretpostavljamo pravilnu upotrebu oba jera, ali sačuvani tekstovi iz 10. i 11. stoljeća (koje sve ubrajamo u tzv. kanon) ne čuvaju tu sliku neizmijenjenom, osim Kijevskih listića koji samo neznatno odstupaju od te pretpostavljene i pravilne upotrebe (dvaput se javlja jor u leksemu vše&h&na mjestu gdje bismo kivali Jer). Svi ostali kanonski tekstovi bilježe međusobno zamjenjivanje jerova (pritom Jor primjetljivo stoji na mjestu jera nego obratno) i tzv. vokalizaciju }jeki jer često prelaziue, a jaki)'or još češće u nf. Kadšto se ne bilježe tzv. slabi jerovi, češće je to u sredini nego na kraju riječi, 19 Za tekstove koji nisu kanonski, ali su im bliski po vremenu nastanka, a za koje stručnjaci tvrde da su pisani u Hrvatskoj ili blizu njezina teritorija, moglo bi se, kratko, o jerovima reći ovo: Bečki listići, najstariji spomenik hrvatske redakcije ima samo jori taj je nalikna onajna Baščanskoj ploči, ali se javlja tipični hrvatski štapić (T) na mjestu Ims(aqeno'g polu?(lasa i između dva suglssnika koji nisu prije bili sastavljeni jerovima (esTm , prinesTli). \ Splitski odlomak misala iz 13. stoljeća, karakterističan inače po znatnom prodoru ikavizama u tekst, ima također samo jor koji se kadšto izostavlja, ali se nikada ne zamjenjuje ni štapićem ni apostrofom, a osobito je zanimljivo da se "ni jedan put ne reflsktira punim vokalom, niti ikada stoji na krivom mjestu.* 12 Za Grškovićev odlomak apostola, za k: pretpostavlja da je nastao u XII. stoljeću i to negdje u današn]rá jšužn j Bosni, ili u Hercegovini, ili u današnjoj Crnoj Gori, Jagić kaže: *Mjesto dva slaba vokala Grškovićev odlomak piše jedan i to & onako kao na bečkim listićima. Ali taj se vokal sw;áu vrlo pomno..." 13 IzXII. stoljeća jei Mihanovićev odlomak apostola, njegovo teritorijalno određenje je slično kao kod Grškovićeva, a za jerove u tom fragmentu Jagić konstatira da dolazi samo |ed':n znak ( ), da taj nigdje nije zamijenjen tzv. punim samoglasnicima, da nije nigdje ni izustavl,en te daje “u našem fragmentu vrlo često poluglas i onamo stavljen gdje mu nije nikako mjesto.' 14 Ako bismo sada pet spomenutih tekstova pisanih na hrvatskom tlu ili negdje u njegovoj 9 _ Vjekosav Štefanić, Baščanska ploča, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1, A-Bork, Leksikografski zavod FFNRJ, Zagreb MCMLV, str. 384- 387. 10 _ Ovdje govorimo kako su |erovi u kanonskim tekstovima bilježeni. Što takvo bilježenje signalizira o izgovoru, drugo je pitanje. O tome kako se jerovi bilježe u pojedinim kanonskim tekstovima dovoljno opširno | Ino piše A. Leskisn u Handbuch der altbulgarischen (altkirchenslavischen) Sprache, kleidolnorg 1922.st: 27 11 Silepan) [všić): Bočkllisići Hrvatska enciklapecija, sv. I Autonamaši - Baio, st.924. 12 Vjekoslav efanić, Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, *Slovo* 6-8 (Vajsov zbornik), Zagreb 1957, str. 54-133. 13 Vairoslav Jagić, Grškovićev odlomak glagolskog apostola, "Starine" 26, Zagrab 1893, str. 33-161; citat sa stranice 42; Jagić navodi | neka ne osobilo česta odstupanja od pravilne uporabe. 14 _ Vatroslav Jagić, Građa za glagolsku palaografiju, \. Mihanovićev odlomak apostolara glagoiskoga; rukopis roda hrvatskoga, "JAZU, knj. ti, Zagreb 1868, str. 1-35; citat sa stranice 31. Jagić đl?i nastavlja: “Ja se neopominjem u čitavoj starobugarskoj književnosti toli čudnovata običaja, kao a; e sto puka dvallisa našega tragmenta u tolikoj možini znose na vidjlo. Skoro da ineima dva suglasa s žasopico, aia ih nbi rasavjao polugas, osobitona početiu fječ o aka dolazi muta cum Tquda- “Jagić navodi puno primjera (npr, pšti, plrie&no, pir&muđtostiid.).