OCJENE I PRIKAZI J. KURZ, Evangeliarum Assemani, Codex Vaticanus 3 Sla- vicus Glagoliticus. Tomus II (Evangeli4# Assemaniiv. Kodex Vatikansky 3. slovansky, dil II. Uvod, text v pfepise cyrilskem, poznamky textovć, seznamy čteni. Vydal —, Praha 1955, Nakladatelstvi Československe aka- demie včd), str. XXIV + 322. Kada su g. 1929. J. Vajs i J. Kurz izdali (fototipski) tekst Assemanijeva evanđelistara, slavistima je odlanulo. Bilo je to ne samo uzorno i tehnički izvanredno lijepo i ukusno izdanje, i najljepši prilog češke slavistike I me- dunarodnom kongresu slavista, koji se te godine održavao u Pragu, nego i rješenje jednoga od vrlo važnih pitanja, koja su se nametala svima, koji su se bavili staroslavenskom književnošću i staroslavenskim jezikom. Znalo se, da As predstavlja jedan od najstarijih spomenika slavenske pismenosti, i znalo se, da su oba starija izdanja, ono Račkoga iz g. 1865. i Črnčićevo iz g. 1870, nepouzdana i sa mnogo griješaka, a do originala nije bilo tako lako doći, jer se nalazio u Vatikanskoj knjižnici, daleko od ijednog.većeg, znatnijeg slavističkog središta. Odatle se odavna nametala potreba, da se ovaj spomenik što skorije i što pouzdanije (po mogućnosti fototipski i s cijelim stručnim i kritičkim aparatom) ponovno izda. Pomišljali su na to i M. Martynov, i V. Ščepkin, no od svega ipak nije bilo ništa, dok se toga nije poduhvatio J. Vajs,koji je kroz pet godina radeći na tom zadatku zajedno sa svojim učenikom J. Kurzom (uz druge radove, a poznato je, da je g. 1927. dovršio i drugo golemo djelo — novo izdanje hrvatskogla- goljskog misala) god. 1929. uspio dati fototipsko izdanje cijeloga spomenika i popratiti ga iserpnim, stručnim uvodom. Sada je konačno postalo moguće, da se svaki podatak, na koji je upućivao Črnčić, ili na koji je upućivao Rački, na tekstu provjeri, i da se mnoge griješke i nedosljednosti, koje su se prije nalazile u citatima iz As, uklone. No, da li su se baš sve netočnosti i sva nepouzdana mjesta mogla ukloniti na osnovi toga izdanja? — Pismo u As je dosta sitno, a neke su strane rukopisa osim toga bile stradale od vlage, pismo je gdjegdje i dosta otrcano i blijedo ili tek naznačeno (jer je cemila nestalo), pa su još uvijek ostajala nesigurna mjesta, tako da se na- stavljala potreba, da se u nekim slučajevima poseže za originalom (koji je bio daleko), ili da se resignirano prelazi preko nekih argumenata, koji bi autoru (na pr. u jezičkim pitanjima) kadšto vrlo dobro došli. Nije, dakle, preostajalo drugo, nego da se što prije cijeli tekst dade u pouzdanoj, sasvim pouzdanoj transliteraciji. No, tu se odmah pojavljivalo pitanje, u kojem pismu da se dade takva transliteracija? — Jer je to ipak coder unicus, pomišljalo se najprije na glagoljicu, no ona se već prije devedeset godina pokazala nepraktičnom, a osim toga nije bilo ni pravih tipova slova. K tomu — jedno je glagoljsko izdanje (ono Račkoga) već pokazalo, da treba razmjerno dugo vremena, da se uoče sve griješke i svi nedostaci takvoga izdanja (ako se i apstrahira od toga, da se glagoljica vrlo malo čita i još manje poznaje), a latiničko je izdanje stavljalo prevelike grafijske zahtjeve (ako se nije htjelo ići putem simplifikacija i aproksimacija, kako je to činio Črnčić). Preostajala je, dakle, na kraju samo (razumije se, crkvena) 346