kojoj je prvi dio napisao Jakobson). Trubeckoj je također preuzeo zada- tak da prikaže fonološki i morfonološki sustav staroslavenskoga (scsl.) jezika, i radio je na tome, na svojim principima iz opće lingvistike i fon logije i na mnogim ispitivanjima i istraživanjima fonoloških sistema naj- različitijih jezika sve do svoje smrti, koja ga je još mlada i u naponu snage (u 49. godini života) zatekla 25. lipnja 1938. Kada je umro, ostala je u njegovoj ostavštini bogata građa, kojom je obuhvatio i razradio oko 200 fonoloških sistema, koje je postepeno bio nakanio izdavati u svojoj zbirci »Iz fonološke kartoteke« (Aus meiner phonologischen Kartothek)" Do toga međutim nije došlo, i od krupnijih radova, koji su koliko toliko bili dovršeni i spremni za tisak, ostala je samo njegova fonologija (upra- vo njezin prvi dio, koji je kao 7, knjiga Radova spomenutoga Cerclea izašao g. 1939. u Pragu pod n. Grundziige der Phonologie) i njegova sta- roslavenska gramatika. Ni jedan ni drugi rukopis nije bio sasvim do- vršen (fonologiji je još nedostajalo oko 20 strana, a u gramatici su ostali nedovoljno obrađeni dijelovi o glagolskim oblicima i o tvorbi riječi), pa ipak i u ovom obliku oni se ubrajaju u najbolje, što je slavenska lingvi stika na tom polju dala u razdoblju između oba rata. Zato treba biti zahvalan prof. Jagoditschu, što je sa mnogo truda i mnogo znanja — poslije različnih peripetija, koje je proživio rukopis — ovo djelo izdao. Trubeckoj kaže u uvodu (Vorwort des Verfassers), da ga je na pisa- nje staroslavenske gramatike potaklo to, što ga nijedan od prijašnjih priručnika toga jezika nije mogao zadovoljiti: svi su, od Leskiena na ovamo, bili pisani filološki ili indogermanistički (a to se može reći i za ostale, koji su izlazili poslije g. 1937. i 1938. — od Weingarta do Vaillanta, Seliščeva i Nikiforova) te ne mogu zadovoljiti zahtjeve lingvista, koji staroslavenskoj problematici pristupa sa stajališta moderne nauke o jeziku. U nauci o glasovima prelazilo se na pr. preko fonologije i doka- zivalo, kako su se ovi ili oni glasovi mogli izgovarati, ma da se moglo znati, da se nije bilježilo ono, što se (ovako ili onako, s ovom ili onom nijansom) izgovaralo, nego što se fonološki osjećalo, što je fonološki bilo važno (što je utjecalo na apercipiranje riječi, koja se pisala). Starosla- venski je jezik, po Trubeckom, ako se promatra fonološki (a to je mišlje- nje zastupao i Durnovo), bio par excellence književni jezik, u kojem su varijante prije mogle biti propusti pisarskih škola nego spontani odrazi piščeva ili prepisivačeva dijalekta. U nauci o oblicima dotadašnje su gramatike previše pažnje posvećivale arhaizmima a premalo paradigma- ma, koje su i u staroslavenskom jeziku bile produktivne i koje su u većini slavenskih jezika ostale produktivne do danas (dok, obrnuto, one, koje danas nisu produktivne, većinom nisu bile produktivne ni u staro- slavenskom jeziku). Osim toga, u njima nije bila dosljedno provedena podjela između morfologije i drugih dijelova gramatike. Užaszyn i Dur- novo bili su na dobrom putu, da dadu nešto bolje, no prvi u tome nije uspio, a drugi je dao samo plan i opće smjemice, koje međutim nije dospio razraditi. Durnovo je imao namjeru da uz makedonsko-bugarske, češko-moravske i ruske tekstove proučava i naše najstarije spomenike, * Grundziige der Phonologie, Vorw. S. 1, Prag 1939. 90