Razumije se da taj jezik uvijek i svagdje nije mogao ostati bez promjena: on je i u Bugarskoj bio jezik literature, jezik crkvenih knjiga, i bio je to u Srbiji i u Rusiji još više, ali trebalo ga je kultivi- rati, prilagođivati tekstovima, i to je stvorilo izvjesne razlike između njegovih tipova — bugarskoga, srpskoga i ruskoga — iako su se svi uzdizali i razvijali na istim osnovama, s istim osnovnim, tradicional- nim oblicima. Samo im je primjena, s različnim individualnim zna- čajkama, osobito u glasovima, u leksiku, u upotrebi nekih konstruk- cija i u favoriziranju nekih mladih oblika, bila drugačija, i to je dalo osnova koncepcijama o različnim tipovima crkvenoslavenskog jezika na ovim područjima. Svagdje — i kod Bugara, i kod Srba i kod Rusa — ovi su tipovi udarali temelje književnosti, ili određenim stilovima u književnosti i u književnim jezicima.! Na Zapadu, u Koceljevoj Fanoniji, crkvenoslavenski se jezik uopće nije mogao razviti: nisu mu to dale ni političke ni crkvene pri- like, koje su bile suviše skučene, tj. nisu dopuštale osamostaljivanje koje je moglo ići na štetu Salzburške nadbiskupije ili na štetu Istočne Marke, koja je (zbog Madžara koji se spominju i u gl. XVI ŽM)? bila upravo u stvaranju. Frizinški su fragmenti na tom polju i danas osamljena pojava jednako kao što su to bili i u Vostokovljevo vrije- me, i za neke od njihovih paleoslovenizama trebalo bi tek dokazati da se na području širem od onoga, na kojem su zabilježeni, u ono vrije- me nisu doista tako i govorili. U filologiji jednako ikao i u lingvistici sve su dvostruke stepenice koje vode u prošlost obično slabije od je- dnostrukih, jer se jedna od njih obično osniva na kombinatorici kojoj nedostaju čvrsti, solidni potpornji u stvarnosti. Tako je i kod Frizin- ških listića, samo što je tu od dviju stepenica postalo njih devet, a od 1 Dugo vremena, kroz cijeli srednji vijek i kroz nekoliko stoljeća u no- vom vijeku, jezik Crkve (crkvenoslavenski jezik) bio je na tom području jezik zajedničke istočnoslavenske i južnoslavenske kulture sa svojom posebnom problematikom, svojim internim odnosima i svojim zajedničkim odlikama o kojima su u posljednje vrijeme zanimljive rasprave pisali V. V. Vinogradov. D. S. Lihačev, V. Mošin, N. I. Tolstoj i dr. = Grivec (Konstantin und Method — Lehrer der Slaven, Wiesbaden 1960, str. 132) ovo, doduše, smatra grješkom slavenskih kopista, pa u »ugarskom« kralju (ili poglavici) vidi Karla Debeloga (881—887) koji se kod Tullna sastao sa Svatoplukom (Sventpulkom). Nigdje, međutim, koliko je meni poznato, nije zabilježeno da se Metodije tom prilikom nalazio u kneževoj pratnji Uostalom, sam Grivec Analima iz Fulde sada vjeruje (str. 132), a sada opet kao da ne vjeruje (str. 144). Ako je Metodije Svatopluku makar samo pri- prijetio izopćenjem, i ako ga i nije izopćio, teško je zamisliti da bi ga ovaj u isto vrijeme vodio sa sobom na sastanke s rimskim carem.