nja Bogorodičina, i ona se tada jamačno ni ondje, gdje je kult Bogo- rodičin bio osobito raširen, nije prikazivala, nego se recitirala ili pje- vala (možda onako, kako se u Velikom tjednu recitirala ili pjevala Muka Gospodinova, opet s podjelom na soliste i na zbor). Orelli (Realenzyklop. fitr protest. Theol. u Kirche, Hgb. Hauck, Bd. VIII, 257) također je mišljenja, da se jedva može pretpostavljati, da se Pjesma nad pjesmama davala na pozornici, i da je i hebrejskoj muzi bilo mnogo bliže shvaćanje, prema kojem je to imala biti izvedba za uho (uz pomoć zbora i solista), a ne za oko. Dokaza za ovo ima već u Sinajskom kodeksu (H. B. Swete), gdje se među protagonistima razlikuju #vugm, vvugiog i veamđes, Tako je to bilo i u drugim srednjo- vjekovnim kodeksima (odakle su to — iz latinskih izvora — preuzeli i Česi, v. V1. Kyas, Dobrovskćho tžidčni českijch biblickych rukopisii ve svčile pramenii, Sborn. »Josef Dobrovskj 1753—1953«, Praha 1953, str. 264—265), a tako je bilo i u hrvatskim glagoljskim brevijarima, i to u (svima, kako pokazuju tragovi, koji su do nas došli. Svagdje tu ispred versa Ly (po Sabatieru) stoji glse (= glase) Sanamnice,? a ispred 1g ili samo gls» (na pr. u Moskovskom brevijaru) ili glse ha (= glas» Hresta), ovako u svima osim Vatik. illir. 6, koji ima mlsto ha (= milost», t. j. ljubav, Hresta), i osim štampanih brevijara, koji su već više prilagođeni mlađem latinskom tekstu, u kojem su ove oznake izostavljene. Glagoljski brevijari pružaju na taj način jasan dokaz, da se Pjesma nad pjesmama nekoć i kod nas shvaćala kao dijalog, i to kao dijalog između pastirice Sulamit (koju naši tekstovi — opet svi bez izuzetka — prema Septuaginti i prema starijoj latinskoj verziji (Ver- sio Antiqua, Latina Vetus) zovu Sanamnicom, od Sunamitis, prema Sulamitis, Solamitis, kako ima mlađa Vulgata) i kralja Solomuna, na čije je mjesto pod utjecajem Origenove unio mystica došao Krist, i između zbora kćeri jerusolimskih, na koji se na nekoliko mjesta u Pjesmi direktno upućuje (tako u I,, gdje prema L. Vetus stoji sin- gular, a Vulg. ima plural, ili u IlIs, V ili VIII,). Po nekim znacima može se zaključivati, da je ta podjela morala biti vrlo stara i da je tek s vremenom gubila onaj smisao, što ga je nekoć imala. Spomenut ću samo kolebanja ispred I,, gdje očito i Krist i njegova »miloste« potječu iz jednoga (i to mlađega) razdoblja, a tamnoputa Sunamit iz drugoga. Da je ova podjela bila naknadno unesena, ona bi jamačno % Tako Ljubljanski brev. 161 i Novljanski»; Vrbnički, ima Senemnice, Vati- kanski illirico 6 Sanmnce, i t. d. 198