nja Bogorodičina, i ona se tada jamačno ni ondje, gdje je kult Bogo-
rodičin bio osobito raširen, nije prikazivala, nego se recitirala ili pje-
vala (možda onako, kako se u Velikom tjednu recitirala ili pjevala
Muka Gospodinova, opet s podjelom na soliste i na zbor). Orelli
(Realenzyklop. fitr protest. Theol. u Kirche, Hgb. Hauck, Bd. VIII,
257) također je mišljenja, da se jedva može pretpostavljati, da se
Pjesma nad pjesmama davala na pozornici, i da je i hebrejskoj muzi
bilo mnogo bliže shvaćanje, prema kojem je to imala biti izvedba za
uho (uz pomoć zbora i solista), a ne za oko. Dokaza za ovo ima već
u Sinajskom kodeksu (H. B. Swete), gdje se među protagonistima
razlikuju #vugm, vvugiog i veamđes, Tako je to bilo i u drugim srednjo-
vjekovnim kodeksima (odakle su to — iz latinskih izvora — preuzeli
i Česi, v. V1. Kyas, Dobrovskćho tžidčni českijch biblickych rukopisii
ve svčile pramenii, Sborn. »Josef Dobrovskj 1753—1953«, Praha 1953,
str. 264—265), a tako je bilo i u hrvatskim glagoljskim brevijarima,
i to u (svima, kako pokazuju tragovi, koji su do nas došli. Svagdje
tu ispred versa Ly (po Sabatieru) stoji glse (= glase) Sanamnice,? a
ispred 1g ili samo gls» (na pr. u Moskovskom brevijaru) ili glse ha
(= glas» Hresta), ovako u svima osim Vatik. illir. 6, koji ima mlsto
ha (= milost», t. j. ljubav, Hresta), i osim štampanih brevijara, koji
su već više prilagođeni mlađem latinskom tekstu, u kojem su ove
oznake izostavljene.

Glagoljski brevijari pružaju na taj način jasan dokaz, da se
Pjesma nad pjesmama nekoć i kod nas shvaćala kao dijalog, i to kao
dijalog između pastirice Sulamit (koju naši tekstovi — opet svi bez
izuzetka — prema Septuaginti i prema starijoj latinskoj verziji (Ver-
sio Antiqua, Latina Vetus) zovu Sanamnicom, od Sunamitis, prema
Sulamitis, Solamitis, kako ima mlađa Vulgata) i kralja Solomuna,
na čije je mjesto pod utjecajem Origenove unio mystica došao Krist,
i između zbora kćeri jerusolimskih, na koji se na nekoliko mjesta u
Pjesmi direktno upućuje (tako u I,, gdje prema L. Vetus stoji sin-
gular, a Vulg. ima plural, ili u IlIs, V ili VIII,). Po nekim znacima
može se zaključivati, da je ta podjela morala biti vrlo stara i da je
tek s vremenom gubila onaj smisao, što ga je nekoć imala. Spomenut
ću samo kolebanja ispred I,, gdje očito i Krist i njegova »miloste«
potječu iz jednoga (i to mlađega) razdoblja, a tamnoputa Sunamit
iz drugoga. Da je ova podjela bila naknadno unesena, ona bi jamačno

% Tako Ljubljanski brev. 161 i Novljanski»; Vrbnički, ima Senemnice, Vati-
kanski illirico 6 Sanmnce, i t. d.

198