-VeSNA BADURINA-STIPČE 468 Dalje se Branko Fučić pita zašto su svecu, poglavaru monaške zajednice, atributom, osim opatskoga štapa, postali i praščić, zvonce i pla- men?_ Zanimljivo objašnjava da ikonografski ključ treba tražiti u srednjovjekovnim antu- novcima_ili antonitima, samostanskom redu Antuna pustinjaka. Antunovci su bili cijenjeni kao vrsni liječnici za vrijeme velikih epidemija kuge i drugih zaraza, a osobito su se istaknuli li- ječenjem vrućice zvane »mal Anton«, Antunova bolest ili ples sveroga Antuna. Ovu su bolest liječili posebnim vinom iz svojih vinograda, u koje su, dok je mošt još vrio, umakali relikviju, lopaticu, tj. skapulu svetoga Antuna.? Iz zahval- nosti za sve medicinske usluge europski su se gradovi odužil dopustili njihovim svinjama da slobodno pasu na gradskim javnim površinama. Da bi se te privilegirane samostanske svinje razlikovale od drugih, morale su nositi zvončić oko vrata. Zato plamen kao svetački atribut Antuna opata ozna- antonitima na taj način što su čuje vrućicu, a praščić i zvonce privilegij reda antonita. No, pučka je tradicija vezala praščića kraj svetog pustinjaka za patronat zaštite nad stokom i domaćim životinjama, koji su ljudi- ma na selu osnova egzistencije. 1 zbog toga je, zaključuje Branko Fučić, sveti Antun pustinjak postao našim seoskim svecem prvoga reda.? Kakvi su literarni prikazi Antuna opata, oda- kle potječe njegova legenda, kakve su hrvatske srednjovjekovne Antunove legende, prikazat ću u ovome radu. Život Antuna opata vrlo je dobro poznat, i to iz biografije koju je na grčkome jeziku ubr- zo nakon svečeve smrti najvjerojatnije napisao 2_ Usp. Fučić 1997, 82: »Danas znamo da je to zapravo bilo trovanje koje su izazivali toksični alkaloidi snijeri na raži (Secale cornutum, je otrovna snijet dospijevala meljavom u brašno i u svakodnevni kruh.« 3 Fučić 1997, 82. žižak, crvena glavica), a ta aleksandrijski biskup Atanazije Prema tom životopisu sveti je Antun roden 251. godine u egipatskome mjesru Koma u kući dobrostoje- ćih kršćanskih roditelja. U dobi od osamnaest godina ostaje bez roditelja i počinje se skrbiti za mladu sestru. Međutim, kada je osjetio snažan poriv za askezom, odlazi u obližnju pustinju, a kasnije na samotno mjesto na brdu Kolzumu blizu Crvenoga mora. Ondje je ostao do dubo- ke starosti i iskušavao duhovnu snagu mnogim napastima i odricanjima. Brojni su ga sljedbenici i štovatelji posjećivali tražeći savjet i utjehu. lako posvećen duhovnom životu, nekoliko je puta prekinuo svoju izoliranost od svijera. Oko 311. godine otišao je u Aleksandriju da pomogne i mučenim i u vjeri posustalim kršćanima, a isto je učinio i nekoliko godina kasnije kada se otvore- no suprotstavio arijanizmu u Aleksandriji. Umro je u 105. godini života i pokopali su ga učenici. Napisao je mnoga pisma na koptskome jeziku. Atanazijevu grčku legendu uskoro je antio- hijski biskup Evagrije preveo na latinski jezik te je tako postala poznata u cijelome Rimskom Carstvu. Ovaj je prijevod čitao sveti Augustin i brojni srednjovjekovni pisci, Adomnan, Petar Časni, Abelard.* Slijedili su prijevodi na kopt- skom, sirijskom, armenskom i gruzijskom jezi- ku. Staroslavenski prijevod Aranazijeve legende potječe s kraja 9. i početka 10. stoljeća i potvrđen je u brojnim ćirilskim rukopisima.“ U 13. stolj ću legenda je uvrštena u srednjovjekovnu zbir- ku Legenda aurea Jacoba de Voragine. Sverački je kulr Antuna opata prešao egipatske granice i proširio se u istočnoj i zapadnoj Crkvi. Kosti su mu iz pustinje prenesene u Aleksandriju 561., 4 O biografskim podatcima, kulru i ikonografskim pri- kazima sv. Antuna opara usp. s. v. Antonio, Abate, santo, 1962; s. v. Antonios, hl., 1993; s. v. Antun opat, 2000. 5 White 1998, XLII. 6 - Usp. De Santos Otero 1979.