378 Marinka Šimi Panonija, gdje je prisutan dodir zapadnoslavenskih i južnoslavenskih jezika. U Moravskoj i Panoniji utaj književni jezik ulaze mjesni elementi, tzv. moravizmi i panonizmi, odkojih su neki -još prije Ćirila i Metoda ušli u crkvenu terminologiju tih Slavena zajedno s germanizmima i latinizmima? Kao posljedica nepovoljnih povijesnih prilika nijeočuvan nijedan književnopovijesni spomenik iz tog doba, već se prema indirektnim izvorima određuju karakteristike, to jest prema staroslavenskom kanonu. Posebice treba istaknuti najstariji među staroslavenskim kanonskim tekstovima iz druge polovice 10. stoljeća: Kijevske listiće s tipičnim zapadnoslavenskim jezičnim osobinama, koje ih stavljaju na početke češko-moravske redakcije. Tedan od spomenika češke redakcije čija je leksička građa nezaobilazna pri utvrđivanju moravizama i bohemizama su Besjede sv. Grgura Velikog - 40 homilija na evanđelje koje su prijevod slatinskog. Lokaliziranje Besjeda u češku redakciju osporavao je V. Jagić tvrdeći da je osnovni leksički fond tog spomenika južnoslavenski. Josip Hamm' je isticao da ne treba olako prelaziti preko činjeniceda su neki odtzv. moravizama potvrđeni i učakavskim govorima, primjerice, leksem račiti - imati volju, priželjkivati, dostojati, Taj je leksem potvrđen, npr. u Vrbničkom statutu: Ako tri od teh teje bližih ne bi račil priseći, da jej ništar ne udi (£. 48).+ Isti se leksem nalazi i u mladim latiničnim rukopisima, primjerice u creskom prikazanju Muka Gospodina našega s kraja 17. i početka 18. st.: 7 blažena ona mati ka te rači k nam poslati (420); Rači svih nas poslušati i svim tvoju milost dati (427).' U novije vrijeme je, međutim, F. V. Mareš dokazao da Besjede Sv. Grgura Velikog ipak pripadaju češkoj redakciji“ što je potvedio J. Reinhart' Da su Homilije Grgura Velikog u hrvatskoglagoljskoj književnosti prevedene s latinskog jezika utvrdila je Petra Fetkovi.* Premda je do danas ostalo neistraženo u kojoj je mjeri u Moravskoj došlo do izmjene prvotnog prijevoda staroslavenskih biblijskih tekstova, posebice aprakosa, psaltira i apostola, ipak, svi se istraživači slažu da jeodređeni broj leksema preuzet iz zapadnoslavenskog dijalekta. 'Sama moravska redakcija nije bila posve jedinstvena, tj. postojale su mnoge varijante. Za pojedine je varijante teško reći što je starije, a što mlađe, npr.: propeti - prastara dubleta iz istočne Panonije, ali i srpska lokalna osobina/raspeti - češko-slovačka varijanta, ali i slovensko- hrvatska i bugarska. Slično je i s varijantom prognćvati/ razgnevati.? lako je Jagićev autoritet do danas ostao nenadmašiv kad se radi o leksičkom sastavu najstarijih slavenskih tekstova, ipak je najnovijim paleoslavističkim istraživanjima znatno smanjen broj moravizama u odnosu na onaj iz njegova vremena. Primjerice: leksem ašuts koji se ubrajao u moravizme, Zdenka Ribarova je pronašla i u bugarskom dijalektu.'" Iako se paleoslavisti ne slažu kad je riječ o tome koji sesve leksemi mogu ubrojiti u moravizme, ipak većina drži da suto sljedeći leksemi: bratr», velii, vočeti, drevle, drokolo, komskati, komskanije, krizma, muditi, mnihs, moša, nepričene, oprčsnvke, papeže, pop+, rčsnota, šui..."! Suprotno V. Jagiću, A. S. L'vov drži da je leksem velomi unesen u slavenske tekstove u Moravskoj, dok je u južnoslavenskom dijalektu na koji su prevedene prve slavenske knjige bilo 36lo i zelo. To potvrđuje činjenica da je u 2 . Despodova 1995 >_ v. Hamm 1978. *_ ARI sv. 2, (prikladati - rajčeta) JAZU, Zagreb 1952, sv 851 5_ Vodarić 1993. 4 cf. Mareš 1963. *_ . Reinhart 1980. " Fetkova 1999. _ v. agić 1913: 264-265. 9o tome vidi Mievski 2001 " v. Jagić 1913, L'vov 1966, Nedeljković 1970.