SLOVO, sv. 63 (2013), 141-158, Zagreb 2013. UDK: 811.163.42'367.625.41 811.163.1'367.625.41 264-13(497.5)"13/147:003.349.1 SINTAKSA INFINITIVA U HRVATSKOGLAGOLJSKOM PSALTIRU Lucija TURKALJ, Zagreb Imenske i glagolske značajke omogućuju infinitivu širok raspon uporaba i rečeničnih uloga: subjektnu, objektnu, neupravnoga govora, apozicijsku, epegzegetičku, priložnu. Sadržajno i jezično zaokružen korpus arhaičnoga crkvenoslavenskoga prijevoda psaltira pruža dobar uvid u strukturno-sintaktička sredstva izražavanja infinitivnih konstrukcija u crkvenoslavenskom jeziku, te mogućnost usporedbe s onima u grčkom predlošku. Ključne riječi: infinitiv, sintaksa, hrvatskoglagoljski psaltir, hrvatski crkvenoslavenski jezik, grčki jezik 1. UVOD 'Nastanak crkvenoslavenskoga prijevoda psaltira veže se za razdoblje moravske misije jer postoje i tekstološke i jezične inačice iz starih latinskih franačkih psaltira. Smatra se da su Psaltir preveli sv. Ćiril i Metod između 863. i 869. godine. Od kasnijih promjena u pojedinostima vidljivo je i na- knadno prilagođavanje latinskoj Vulgati (usp, MACROBERT 1998: 921). Hrvatskoglagoljski prijepisi psaltira, iako iz 14. i 15. stoljeća, tekstološki pripadaju prvoj, arhaičnoj redakciji psaltirskoga teksta, čiji su najstariji sa- čuvani spomenici iz 11. stoljeća. Na sintaksu književnoga starocrkvenoslavenskoga i njegovih kasnijih redakcija značajno su utjecali prijevodi grčkih biblijskih tekstova. U korpu- su hrvatskoglagoljskoga psaltira primjetljivo je kalkiranje prema grčkomu predlošku, osobito na primjeru priložnih infinitivnih konstrukcija koje bi se u starocrkvenoslavenskom i crkvenoslavenskom mogle izraziti zavisnim rečenicama s veznicima i finitnim oblicima. Da grčki infinitiv dolazi ponekad i suprotno pravilima slavenske sintakse zamijetio je još Valjavec (usp. VALJAVEC 1889: 31-35), a ondje gdje se 141