240 Tabula 9,2011. ski, a starohrvatski podatci poslužit će nam kao pomoćno sredstvo za njezino osvjetljavanje.!9 Poznato je, naime, da je hrvatski crkvenoslavenski jezik bio pod jakim utjecajem onodobnih hr- vatskih govora, najviše čakavskih. 2. Sročnost po rodu Sročnost po rodu možemo pratiti u jednini, dvojini i množini. U jednini je u imenica muš« koga roda (j)a-deklinacije provedeno slaganje po smislu, pa će atributni oblici za ženski rod upućivati na to dajeriječ o imenicama općegaroda, kao u sljedećim primjerima s imenicama bližika i užika: (8) . Njd: raguile bližika tvoi Brvat, 204c / užika tvoi BrN, 222c (9) Njd::Djd:: drugi brats lli bližika primete ženu ego da vstavil' bi sme bratu ili bližiki svoemu BrN, 389b (10) Njd.: elisav(e)ta bližika tvoć BrN, 444c / elisav(e)ta užika tvoć BrVat,,310d U množini se susrećemo sa slaganjem po smislu, kao u (11): pridjev s provedenom drugom palatalizacijom ispred -i u nominativu množine nedvosmisleno svjedoči o muškom rodu, ali pri- mjer (12) pokazuje da može nastupiti i slaganje po obliku (usp. vsi otroci - vse star&šini), koje u našoj građi prevladava. Pritom se razlikovanje muškoga i ženskoga roda u imenica (iJa-promjene u množini zatire (vse star&šini kao vse ženi): (11) .N mn.: kupci tvoi b&ahu velmože z(elm/'sci Brvo 278b (12) N mn.: vsi otroci paraonovii vse starešini BrVO 182a U suvremenom hrvatskom jeziku prva je mogućnost češća i običnija i sveviše uzima maha' dok su u jeziku starih čakavskih pisaca obje ravnomjerno raspoređene.!? Promjena roda koja je pogodila imenice muškoga roda (i)a-deklinacije u množini, tj. njihov prelazak u ženski rod, zauzima značajno mjesto u tipologiji slavenskih rodova i mnogi je autori ističu kao neobičnu (v. Naylor 1988; Corbett 1988). Vratimo se jednini. Za razliku od množine - u kojoj je uobičajeno kolebanje između sročnosti po smislu: vsi slugi i po obliku: vse slugi (ali, rekli smo, drugo rješenje preteže) - tom je broju svoj- stveno slaganje po smislu, kao u primjerima (13), 14) i (15): sluga moi, lihoim%ago sotoni, sotona sam, sotona razdelen'“ (13) Njd.: ideže azs es(e)me tu sluga moi budete BrN, 333 / sluga moć'? (14) Gjd.: ot lihoimavšago sotoni PsFr 117a (15) N jd.: sotona same v' ste)be razdelen' e(st+) MRoč 37a / sotona sama v seb& razdelen'est' MVat, 44d Druga inačica u primjeru (13): slugo mo6 posve je neočekivana i zato snažno stilski obojena!“ To vrijedi i za oblik sama uz riječ sotona (15).'“ Iz posljednjeg se primjera (iz njegove druge inačice) dade iščitati još jedno pravilo sročnosti. Tu se glagolski pridjev u predikatu slaže s imenicom po smislu, a kvantifikator prema obliku: usp. ženski rod: sama prema muškom rodu: razdćlen'“'5 Ta 19_. Izvori: Maretić 1885; Zima 1887; Rešetar 1894; Glavan 1928/29. 11 Usp. VINCE 2004: 109 (il. 8) 12 "Kad imenice navedene u toč. a, c. id. stoje u pl, uzimaju se sad kao masc,, a sad opet kao fem"' (GLAVAN 1928/29: 117). Na istoj stranici navedeni su s jedne strane primjeri za slaganje po smislu, npr.: Vojvode Davidovi absedoše ga, a s druge za slaganje po obliku, kao ovaj: Tebe sluge moje učeći vapiše. Među rečenicama koje autor navodi ima i onih koje ništa ne dokazuju jer je u njima akuzativ množine, a taj je padež, kako znamo, za muški i ženski rod jednaki u pridjeva i u zamjenica. 13 Primjer je iz Drugoga ljubljanskoga (beramskoga) brevijara - 109c (Mihaljević, ovdje) 14 [pak takva sročnost nijestrana tekstovima pisanima starim hrvatskim jezikom. Glavantako donositri primje- ra, od kojih jedan glasi: Da viditejoš rvanje od Lovrinca božje sluge. (Glavan 1928/29: 116), 15 Tu se očituje raziika između bliže i dalje sročnosti (Babić 1998: 13) 16 "anributive < predicate < relative pronoun < personal pronoun" (Corbett 1988: 14).