238 Tabula 9,2011.

Jasna Vince

IMENICE MUŠKOGA RODA (J)A-DEKLINACIJE
U HRVATSKOM CRKVENOSLAVENSKOM |
STAROHRVATSKOM JEZIKU

Izvorni znanstveni rad
Original scientific paper

UDK 811.163.1'366.521

 

U radu se opisuju morfološke, sintaktičke i semantičke osobitosti imenica muško-
ga roda (i)a-deklinacije u hrvatskom crkvenoslavenskom i starohrvatskom jeziku.
Zarazliku od ostalih imenica (i)o-deklinacije one uvijek ukazuju na (mušku) osobu,
panije neobično što u njihovoj sklonidbi uz oblike (j)a-deklinacije nerijetko nalazi-
moidublete: oblike (i)o-deklinacije. Autorica bilježi zanimljivosti i kolebanja u sroč-
nosti - po rodu i živosti - pridjevnih riječi s promatranim imenicama te ukazuje
na ulogu što je pripadnost muškomu rodu unutar (i)a-deklinacije ima pri odabiru
padeža zanijekanoga izravnoga objekta i u odabiru oblika za vokativ jednine te u
tvorbi posvojnoga pridjeva.

 

Ključne riječi: hrvatski crkvenoslavenski jezik, starohrvatski jezik, (iJo-deklinacija,
muški rod, sročnost, morfologija, sintaksa, semantika

1. Uvod

O imenicama muškoga roda (i)a-deklinacije - koja obuhvaća tvrde i meke osnove - u hrvat-
'skom crkvenoslavenskom jeziku govorit ćemo kao o zasebnoj skupini, ali ne zbog njihove sklo-
nidbe - koja se ne razlikuje od sklonidbe ostalih imenica te skupine, dakle od sklonidbe imenica
ženskoga roda! (voevoda se sklanja jednako kao voda, a dnoša? kao duša) - nego zahvaljujući
tomu što pridjevi, participi i pridjevne zamjenice uz njih dobivaju nastavke muškoga roda: naše
voevoda, Onoša, ali naša voda, duša - i tako u svim padežima.3 To je pak sintaktičko svojstvo
posljedak semantičke sastavnice tih imenica: 'osoba muškoga spola' Prirodni se rod dakle u njih
označuje sintaktički, ali ne i morfološki.

Imenice koje su predmetom ovoga rada dvovrsne su. Samo prve imenuju isključivo muške
osobe:“ papa, velmoža itd., a druge - o kojima se u literaturi govori kao o imenicama općega

\ Unastavku ćese ipak pokazati neke razlike proizišle izsamostalnih putova kojima su imenice muškoga roda
(ila-deklinacije krenule kako bi se oblikom približile imenicarna istoga roda (jlo-deklinacije.

? _ Hrvatskocrkvenoslavenski su primjeri preuzeti iz građe za Rječnik crkvenoslovenskoga jezika hrvatske redakcije
koji se izrađuje u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Popis i opis izvora nalaze se u Rječniku (2000:)00I-XXVI)
Glagaljična slova prenosese u latinicu onako keko je uobičajeno u najnovijim izdanjima Staroslavenskoga instituta.
3 — Neki pridjevnii zamjenički padežni oblici s potpunom neutralizacijom - kao npr. A mn.: naše voevodi = naše
sestri -ne umanjuju vjerodostojnost te tvrdnje jerje sinkretizam u jeziku obična pojava,

+ — "Teimenice označuju m. osobe zbogbioloških, društvenih i jezičnih razloga; bioloških zato što označuju oso-
be m. spola (djeda, tata..) društvenih zato što su nosioci tih značenja, uglavnom zanimanjj, bili sarno muškarci
(dahija, drvodjelj, šeširažia..., jezičnih zato što je tako uobičajeno (tradicija), što uza se imaju mocijsku tvorbu
(sluga-sluškinja, kolego-kolegico..(Babić 1998: 26)