E. HERCIGONJA, Vinodolski zakon i Krčkistatut — jezik istil — SLOVO 39-40 (1989-1990) metodološki originalan pristup i ovom segmentu naše pisane baštine. Jagić će, nai- me, spomenute pravne izvore prikazati i ocijeniti s nekoliko motrišta: kulturnopo- vijesnog, pravnopovijesnog (u općim crtama doduše), ali i književnoestetičkog, stilističkog Slijedom jedne Kukuljevićeve napomene iz predgovora Listinama hrvatskim, on već godine 1866. u Primčrima starohčrvatskoga jezika (II) vrednuje pravne spo- menike i izvan njihove temeljne juridičke funkcionalnosti kao značajna kulturnopo- vijesna svjedočanstva, najizravniji dokaz dosegnute uljudbene razine i etničkoot- porne snage starohrvatskog društva: »Iz njihova sadržaja dade se sastaviti verna slika duševne razvijenosti našega naroda u odnošenjih života družtvenoga i obćin- skoga ... a njihov oblik čim je narodan _i po jeziku i po pismu, dobija neiz- mernu cenu kao dokaz, da je narodni živalj uzmogao odoleti uticajima tudjim. « Godinu dana kasnije u svojoj prodromatskoj Hlistoriji književnosti naroda hrvatsko- ga i srbskoga? kojom je — nakon biobibliografskih, kronoloških prikaza M. P. Katančića, P. J. Šafatika i Š. Ljubića — obilježen stvaran početak hrvatske književne historiografije, Jagić, uz ponovljene ocjene o kultumnopovijesnom značenju pravnih dokumenata i zamjedbe o terminologiji ili nekim njihovim osobitostima s pravno- povijesnog gledišta, podiže ovdje raspravljanje o tim tekstovima s razine tradicional- nog, historijskopozitivističkog registriranja i opisa na kvalitetno novu razint knji- ževnokritičke prosudbe. Senzibilno detektiranje i raščlamba uporabljenih stilskih sredstava dopuštaju mu zaključak da su, uz pojedine srednjovjekovne listine »... statuti ... znatni u historiji naše književnosti kao riedak primjer prave narodne pro- ze..«*_iz razdoblja prije 15. stoljeća. Koliko su Jagićeva metodološka načela i iz njih proizašla stanovišta o specifič- nim_književnosnim, jezično-stilskim obilježjima srednjovjekovnih pravnih spisa u svom vremenu bili anticipativni, pokazuje činjenica da na protegu čitavog jednog stoljeća nisu shvaćeni i prihvaćeni kao izazov za dalje istraživanje ostajući sve do pred dvadesetak godina bez ikakva odjeka u studiju književnog nasljeđa hrvatskog srednjovjekovlja. Suvremena književna medievistika tek je, naime, odlučno afirmira- la Jagićev metodološki proc6dć prihvativši ga — uz razumljive nadopune i inovacije u skladu s recentnom lingvostilističkom metodom — kao poticaj za interpretaciju relevantnih pravnih tekstova. S takva polazišta ovdje se — pored općih zamjedbi o ?Isp. V. Jagić, Primčri starohervatskoga jezika iz glagolskih i cirilskih književnih starinah. Dio drugi. Uvod i primčri starohervatski, Zagreb 1866, XIX. 3V. Jagić, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Knjiga prva. Staro doba., Zagreb 1867. (u ruskom prijevodu M. Petrovskog knjiga je otisnuta već god. 1871. kao jedna od edicija Kazanjskog univerziteta). *Ibid., 310 (u izdanju V. Jagić, Djela IV, JAZU, Zagreb, 1953.). 88