nja. Nije bila, kao što mnogi misle, pa i pišu, samo pismo liturgijskih knjiga, nego i pismo čovjekove svakodnevice na kojem je on bilježio da je sagradio kuću, prodao stoku itd. Nije glagoljica nestala izupo- rabe stoga što je navodno teška za pisanje. Nestala jejerje iza latinice i čirilice stajala veća gospodarska i politička snaga. Danas je naše pismo latinica i ne bi bilo razumno niti bi imalo ikakvih izgleda na uspjeh kada bi tko pokušao istisnuti je iz bilo kojega odsječka našega života. Glagoljicu ipak nebi smo smjeli zaboraviti. Ima puno prostora za nju i osobito među onima kć ma hrvatska kulturna tradicija nije puka fraza na usti- ma, nego su svjesni da je nužno vrijednosti tradicije uključivati u našu suvremenost. Stjepan Damjanović “Bašćina" br. 2, proljeće 1994. “RIJEČ JE JAKO VAŽNA"'... “Hrvati! tako vam poštenja, i ljubavi za svoje: uzkrisite Gatsku, Bužku i Ličku župu!"' Ivan Črnčić, 1867. U povodu Dana Grada Ogulina i Župe Svetog Križa, ogranak Matice hrvatske iz Ogulina organizi- rao je obilježavanje ova dva velika blagdana uzsve- srdnu pomoć župe na čelu sa mons. Tomislavom Špor- čićem, a slavilo se uz glagoljicu i glagoljaše. Večer 12. rujna u gradu na Dobri započela je sve- čanim misnim slavljem u crkvi Uzvišenja Svetog Kri- ža, a predvodio ju je fra Petar Runje uz sudjelovanje župnika ove ličke župe mons. Tomislava Šporčića na starohrvatskome jeziku. U crkvi prepunoj gostiju i vjemika zaorio se napjev na glagolji mješovitog pjevačkog zbora Društva prijatelja glago- ljice “Bašćina" iz Zagreba pod ravnanjem o. Izaka Špralje, dok je na orguljama svirao Josip Magdić. Zbor je i tijekom cijele mise pjevao skladbu “Staro- slavenska misa" Anđelka K'lobučara skladanu u po- vodu 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije i 70. obljetnice dolaska Franjevaca glagoljaša u Zagreb. Prve ispjevane i izrečene riječi na staroslaven- skom, odnosno starohrvatskom jeziku, ispunile su dušu milinom dočaravajući u toj slavljeničkoj večeri prohujala stoljeća, svo dobro i svo zlo kojese slilo, a vremenom i nestalo u ovoj kamenom optočenoj pono- sitoj Lici. Bio je to živopisan doživljaj djelića iskone stvarnosti naših predaka, stvarnosti u kojoj je fra Petar Runje u propovijedi kazao:" Prvi put kad se spominje ime “Glagoljaš“, spominje se 1484. godine od jednog hodočasnika koji ide iz Njemačke u Svetu Zemlju i susreće se na otoku Prozić Luka kod Šibenika s redov- ničkom zajednicom franjevaca Trećoredaca" o koji- ma je poslije pričao u Svetoj zemlji kao o glagolja- šima “koji su ređeni u Rimu, mise na svojemu materi- njem jeziku i nisu heretici."' Prema tome, “to je naš stari hrvatski jezik više od tisuću godina. Upravo taj jezik sačuvao je naš vjemnički, a recimo najprije, i narodni identitet", kazao je fra Petar Runje. Taj staro- hrvatski — glagoljaški jezik je “čudna brana da nas s jedne strane ne proguta latinski, talijanski i roman- ski svijet, a s druge strane, da nas ne proguta Istok, Bizant", a kolika je blagodat njegove upotrebe u kr- šćanskoj tradiciji vidi se i po tome da u krajevima gdje se govorio narodni starohrvatski jezik uopće nema praznovjerja. Jer, ono se u hrvatskom narodu javlja tek u 19. stoljeću. “Zašto?"“, zapitao je i odmah dao odgovor. “Zato, jer su ljudi poučeni na svom narodnom jeziku, mole svojim narodnim jezikom, svećenici ih podučavaju na njima razumljivom jezi- ku. Riječ je jako važna. Riječ objavljuje i vjeruje. Riječ je znak kojim proroci govore o tome o čemu Gospodin želi poučiti svoj narod, ali ta riječ je i britki mač. Njome proroci čine čudesna djela. Prorocima je ona darovana u Novom Zavjetu. Jer, Isus Krist je riječ, vječna Božja riječ. 1 on nam se kao riječ dade. Dade nam se u tajni Svetih Sakramenata, i dade nam se prvenstveno u tajni Svete euharistije. Draga braćo i sestre! Riječ Božja, Sin Božji darovan nam je! On nam se kroz riječ daje i mi postajemo slični njemu" kazao je fra Petar Runje. U povijesti su se događale mnoge stvari pa i laži. Jedna takva laž i još uz to “pobožna laž" nastala je u 11. stoljeću i Hrvatima je mnogo vrijedila, a to je da je Sv. Jeronim Hrvatima dao slova, preveo im Sveto Pismo i liturgiju na hrvat- ski jezik. “To je jedna pobožna laž, ali ta laž nam je bila i silna obrana pred neprijateljima"', jer čak i jedan kardinal je ustvrdio kako zahvaljujući Sv. Jeronimu, koji je Hrvatima darovao pismo, kod Hrvata nema bojazni od hereze, “mada ih mi ne volimo", naveo je primjer iz crkvene povijesti fra Petar Runje. Danas su mnoge sfere prepuštene laicima koji vjeruju i koji ne vjeruju, a jedna od njih je, primjerice, i povijest umjetnosti. Kako se povijest umjetnosti može isprav- no tumačiti “kad ju opisuju ljudi koji nemaju vjere. 93