jem, kao i s njihovim istomišljeni-
cima koji su s Braćom krenuli
među Slavene. Njihov je jezik si-
gurno bio različit od jezika make-
donskih Slavena, te je vjerojatno
već tada stvorena koine, općepo-
znat, općegovoren i općerazumlji
jezik kakav se usustavlja kad go-
vornici sličnoga govornog podru-
čja moraju komunicirati. Takav
zik može funkcionirati kao jezik pi-
sanih, književnih tekstova. Jezik na
koji su prevedene prve slavenske
knjige pred misiju vjerojatno je do-
živio izvjesne promjene u Morav-
skoj i Panoniji, te postao u knjiga-
ma općeslavenskim jezikom. Tako
su Slaveni zajedno s pismom pri-
mili još jedan dar: književni, usu-
stavljeni jezik koji je mogao izraziti
sve civilizačijske i kulturne potre-
be Slavena. Temeljni izvor za po-
znavanje misije, tj. života i djela
obojice braće, govori da je Ciril za-
počeo prevoditi Ivanovo evanđelje:
»Iskoni bč Slovo, i Slovo bč u
Boga, i Bog bč Slovo«, tj. jedan od
najtežih i najsuptil tekstova
Novoga zavjeta.
Čiril i Metodije bili su carski
poslanici, ali kad su došli među
Moravljane, oni su se srodili s na-
rodom. Došli su iz Bizanta (Istoka)
na Zapad, gdje su Franci (Nijemci)
težili ostvariti imperij kakav je po-
stojao za rimskih careva. Franci la-
tinskim jezikom teže postići jedin-
stvo (universalizam) svijeta: crkve
i države, politike i vjere. Protiv
toga krutog jedinstva bori se mala,
neznatna skupina Grka koji osj
ju da se rascjep između Istoka i
Zapada, između Bizanta (Romeja
ća) i Franaka (Sveto rimsko car-
stvo) ne može zacijeliti silom, nasi-
ljem _i porobljavanjem _ naroda.
Zato trećoj snazi, neorganiziranoj
ali brojnoj, siromašnoj ali izdržlji-
voj - Slavenima = namjenjuju ulo-
S & NAŠA KNJIGA 13-14/85.
gu pomiritelja ili bar katalizatora
dviju imperijalističkih politika. Ve-
lik je morao biti dar uvjeravanja
Metodijev kad je i papinski Rim,
bar u razdoblju od 870. do 885. tj.
do smrti Metodijeve, prihvatio ta-
kvu politiku ne samo prema Slave-
nima (pismo pape Ivana Svetoplu-
ku) nego i prema njemačkim bi-
skupima i prema carskom bizant-
skom dvoru, kuda Metodije — si-
gurno s papinskim instrukcijama —
kreće 882. godine.
Ciril i Metodije preveli su na
slavenski_jezik osnovne tekstove
potrebne za život ne samo slaven-
ske crkve, nego i slavenske kneže-
vine. Knjižni repertorij koji će se
potpuno ostvariti Metodijevim na-
stojanjem tek pred sam kraj misije
znatan je i začuđuje opsegom i
kvalitetom prevedenih i priređe-
nih djela: uz Bibliju i liturgijske
tekstove, osobito službe svetim za-
štitnicima, Slavenska crkva mogla
je pokazati i poučne knjige, svetač-
ke legende, a postojala su i dva
pravna_spomenika: Zakon sudnij
ljudem i Nomokanon (Zakonu pra-
vilo). Tako su Slaveni u zoru svoje
pismenosti dobili ne samo znatan
broj knjiga na svom jeziku i pismu,
nego i sjajno ostvafene tekstove
koji svojom vrsnoćom mogu stati
uz bok onovremenim grčkim i la-
tinskim književnim proizvodima.
Metodije kojega 1100. obljetni-
cu. ove godine proslavlja čitav sla-
venski svijet kroz povijest i kroz
usmenu i pisanu tradiciju ostao je
vječito drugi, podređujući sve svo-
je umne i moralne snage djelu svo-
jega brata Cirila. Sam je sudjelo-
vao u stvaranju kulta svojega mla-
đeg brata, iz skromnosti mnogo je
svojega priložio bratu — a povijes-
na znanost koja vjeruje izvorima
gledala je Metodija kao pratioca
svoga brata. A ipak nije tako! Me-
todije je bio prije moravske misije
upravitelj jedne slavenske pokraji
ne, znao je običaje i naravi Slave-
na, znao je i potrebe nerazvijenih
naroda. Kad je misija njegova br:
ta i njegova mogla završiti 860.
smrću Cirilovom u Rimu, on pr
hvaća izazov i molbu brata na
samrti, i vraća se na poprište jer je
tek Metodijevim djelom, organiza-
cijom slavenske crkvene pokrajine
u Panoniji i Moravskoj misiji bila
osigurana_trajnost i uspješnost;
podnio je teret progona, tamnice,
diskusija, oporbi, izdaja. On je stva-
ralac osebujne politike prema Sla-
venima kakvu je papinski Rim po-
čeo voditi nakon 870. godine. Kle-
vetali su ga, protjerali mu učenike
proglasili ga heretikom (ma spli:
skom crkvenom saboru, 925), ali
bez njegove ustrajnosti i staloženo-
sti, diplomatske vještine i proniclji
vosti zrno slavenske pismenosti,
ako bi i niknulo, ne bi bilo donije-
1o ploda.
I Ćiril i Metodije u našem na-
rodu poznata su imena: ne od tre-
nutka oživljavanja njihova kulta u
19. stoljeću, nego već prvi naši pi-
sani spomenici znaju za obojicu
braće. U glagoljskim misalima i
brevijarima njihovo _ ime _ stoji
među svecima, a i u rukopisnim
latinskim brevijarima sačuvane su
njihove službe. lako je kroz povi-
jest njihovo ime brisano, ili zamje-
njivano, ono se nije moglo zabora-
viti: javlja se usporedno s imenom
Jeronimovim — da se autoritetom
poznatijega crkvenog oca zaštiti
baština obojice braće: pismo, jezik
i tekstovi. Baština Slavenske braće
ukazuje nam se ovih dana u pu-
nom sjaju i povijesne i stvaralačke
istine.
Josip Bratvlić