GLAGOLSKI OBLICI U GLAGOLJIČNOJ REGULI SVETOGA BENEDIKTA 9a; ne ubižiši griha 12a; ako ti uslišav otgovoriše, 1b; da ga ne izlomiše, 44b itd. Trajni prezent pomoćnoga glagola biti javlja se samo pri tvorbi perfekta i, kao što ćemo vidjeti, posve prevladava oblik esi nad oblikom si. U 3. licu jednine susrećemo se s pravim miješanjem oblika koji pripadaju raz- ličitim sustavima. Precizno brojenje na dvadeset stranica pokazuje da se oblici koji pripadaju hrvatskostaroslavenskom jeziku (hrvatskoj redakciji staroslavenskoga je- zika) pojavljuju u 55% a hrvatski oblici u 45% slučajeva. Kod hrvatskostaroslaven- skih oblika javlja se poznato grafičko trojstvo, tj. na kraju kadšto dolazi štapić, kadšto apostrof, kadšto nema ni jednoga ni drugoga: iže ne ulastitt &zikom', 2b; i misali č(love)ča ispovist se tebi, 14a; k'to obitati v'čnet', 2a; na inim» prodikue, 6a; da bole se radue, 8a itd. Kadšto u istoj rečenici dolaze oblik s -t i oblik bez njega: vsaki ki se vznaša smerit se, a smčraei vznosit se, 12b. Prvo lice množine posve je iznimno u skladu s normom hrvatskostaroslaven- skoga jezika te redovito dolazi hrvatski morfem — mo: ako želimo biti, 2a; dondeže imamo, 3b itd. Primjeri s hrvatskostaroslav. morfemom, kao što smo rekli, posve su rijetki: tebe b(ož)e hvalime, 19b; pokazati se možem», 52a. I pri tvorbi perfekta posve prevladava oblik smo, a uz njega se kadšto javlja i esmo. Izvan te uporabe jednom se javlja i oblik esamo (obstni esam«, 52a ) Drugo lice množine nije zanimljivo jer svi slavenski sustavi imaju —te (ače usli- šite, 1b). U trećem licu množine stanje je slično kao u trećem licu jednine, tj. iz- mjenjuju se morfemi iz dvaju sustava, ali udio jednih i drugih još ujednačeniji nego u jednini (na stranicama 25a — 34b nabrojao sam 24 oblika s — i 21 oblik bez njega): i pridute rike i vzvijut' vetri, 3a; da molete b(og)a, 29b; pričli sut&, $4a ; ki su v kletvi, 29b; ot tih' ki sgrišaju, 30a, i čto ljubo d&laju, 27a itd. Ako bismo sada rezimirali stanje u prezentu, rekli bismo da u dva lica posve prevladavaju hrvatskostaroslavenski morfemi (1. i 2. lice jednine), u jednom hrvat- ski (prvo lice množine), a u dva se miješaju (oba treća lica), dok za jedno takvo promatranje nije relevantno (drugo lice množine). Važno je, međutim, uočiti da je u četiri od šest lica posve uspostavljen red i da stanje u njima ne može biti plod slučajnosti, nego svjesne odluke. To znači da su se i prepisivači Regule svjesno od- nosili spram jezika. Netko od njih je u jednom trenutku odlučio promijeniti stanje u prvom licu množine jer je i ono u starijim prijepisima bilo u skladu s hrvat- skostaroslavenskom normom. U dva treća lica, međutim, supostojanje oblika po- kazuje da se autori nisu odlučili za jedan ili drugi morfem, tj. ostavili su dvojstvo upravo u licima koja dolaze najčešće u tekstu. Je li riječ o tome da je njihova Ražnja bila dostatna da ujednačeno postupaju u licima koja dolaze rjeđe, ali ne i u licima koja dolaze češće ili su hotimice dopustili naizmjeničnost u trećim licima, teško je reći. Htio bih ipak skrenuti pažnju na primjere u kojima je upotrebljen hrvatski morfem, a onda se apostrofom, možda, upozorava da oblik nije potpun. 'Tako npr. na str. 31a nalazimo primjer: po muci svoiju(!) ruku živu', a na str. 44a primjer: velikp načmu primu', skozi boga tvore'. Bilo da je riječ o apostrofu ili skraćenom znaku za kraćenje, na mjestu na kojem dolaze iznenađuju i čini mi se najbližim istini da zapravo predstavljaju korektorski zahvat koji kazuje da su nave- 89