Stjepan Damjanović
Filozofski fakultet, Zagreb

GLAGOLSKI OBLICI U GLAGOLJIČNOJ REGULI
SVETOGA BENEDIKIA

. Utemeljitelj zapadnoeuropskoga redovništva sveti Benedikt (480-547) za
svoju je prvu benediktinsku zajednicu na Monte Cassinu sastavio regulu ili pravi-
lo_za redovnike u koju je ugradio načelo molitve i načelo rada (Ora et labora) te
zajedničkoga života i posjedovanja. Benediktinci su se rano proširili po hrvat-
sku,\, i južnim i sjevernim, krajevima (računa se da je u XIII. stoljeću u našim
krajevima bilo oko 100 samostana). Neki su od njih njegovali glagoljičnu pisme-
nost, pa je tako u Tkonu na otoku Pašmanu glagoljicom napisana Regula svetoga
Benedikta krajem XIV. stoljeća. Danas se taj prijepis čuva u Hrvatskoj akademiji
Zna.nos[i i umjetnosti u Zagrebu. Na temelju jezičnih osobina istraživači su tvrdili
da je riječ o prijepisu s mnogo starijega predloška, a mjestimično veliko majstor-
stvo riječi privuklo je pažnju i našega svečara koji je u temelju njezine trodijelne
kompozicije vidio simboličko srednjovjekovno poimanje brojeva i proanaliziravši
njezinu topiku zaključno naglasio da »stilska faktura, izbor jezičnih sredstava u
ovom spisu odaju pisca s izrazitim osjećajem za oblikovanje izraza« te da su
posebice zanimljivi »pokušaji da se karakterističnim srednjovjekovnim sklopo-
vima dugih retoričkih nabrajanja izvrši određena prozodijska organizacija teksta,
Ol?likuju ritmičke strukturne cjeline čija se ritmičnost temelji na tonskoj izokoliji,
ali je i dodatno signalizirana, uvođenjem i osobitim rasporedom ritmotvornih
elemenata, markirana redom riječi, paralelizmima, anaforama, asonancama, ho-
meoteleutima i svojevrsnim nagomilanim srokovima, jednakoglasjem na grani-
cama kola«! Želio sam utvrditi kakav su jezik autori toga teksta smatrali podob-
nim za knjigu, za knjigu koja neće stajati na oltaru, ali će se unutar njihove re-
dovničke zajednice sigurno često upotrebljavati. Jednu crtu jezične organizacije
uočili su svi oni koji su o jeziku Regule nešto napisali, dakle i Pavić, i Milčetić', i

 

=E ia
' Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti 2, Liber — Mla-
dost, Zagreb 1975, str. 126-130.
čirilisa \rmin Pavić, Regule sv. Benedikta, Starine VII, Zagreb 1875 str. 57-129. Pavić donosi usporedo
riličnu transliteraciju Regule i njezin latinski tekst t€ u uvodu opisuje paleografske i jezične osobitosti
hrvatskoga teksta.
* Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, Zagreb 1911, str. 381.

87