Stjepan Damjanović Filozofski fakultet, Zagreb GLAGOLSKI OBLICI U GLAGOLJIČNOJ REGULI SVETOGA BENEDIKIA . Utemeljitelj zapadnoeuropskoga redovništva sveti Benedikt (480-547) za svoju je prvu benediktinsku zajednicu na Monte Cassinu sastavio regulu ili pravi- lo_za redovnike u koju je ugradio načelo molitve i načelo rada (Ora et labora) te zajedničkoga života i posjedovanja. Benediktinci su se rano proširili po hrvat- sku,\, i južnim i sjevernim, krajevima (računa se da je u XIII. stoljeću u našim krajevima bilo oko 100 samostana). Neki su od njih njegovali glagoljičnu pisme- nost, pa je tako u Tkonu na otoku Pašmanu glagoljicom napisana Regula svetoga Benedikta krajem XIV. stoljeća. Danas se taj prijepis čuva u Hrvatskoj akademiji Zna.nos[i i umjetnosti u Zagrebu. Na temelju jezičnih osobina istraživači su tvrdili da je riječ o prijepisu s mnogo starijega predloška, a mjestimično veliko majstor- stvo riječi privuklo je pažnju i našega svečara koji je u temelju njezine trodijelne kompozicije vidio simboličko srednjovjekovno poimanje brojeva i proanaliziravši njezinu topiku zaključno naglasio da »stilska faktura, izbor jezičnih sredstava u ovom spisu odaju pisca s izrazitim osjećajem za oblikovanje izraza« te da su posebice zanimljivi »pokušaji da se karakterističnim srednjovjekovnim sklopo- vima dugih retoričkih nabrajanja izvrši određena prozodijska organizacija teksta, Ol?likuju ritmičke strukturne cjeline čija se ritmičnost temelji na tonskoj izokoliji, ali je i dodatno signalizirana, uvođenjem i osobitim rasporedom ritmotvornih elemenata, markirana redom riječi, paralelizmima, anaforama, asonancama, ho- meoteleutima i svojevrsnim nagomilanim srokovima, jednakoglasjem na grani- cama kola«! Želio sam utvrditi kakav su jezik autori toga teksta smatrali podob- nim za knjigu, za knjigu koja neće stajati na oltaru, ali će se unutar njihove re- dovničke zajednice sigurno često upotrebljavati. Jednu crtu jezične organizacije uočili su svi oni koji su o jeziku Regule nešto napisali, dakle i Pavić, i Milčetić', i =E ia ' Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti 2, Liber — Mla- dost, Zagreb 1975, str. 126-130. čirilisa \rmin Pavić, Regule sv. Benedikta, Starine VII, Zagreb 1875 str. 57-129. Pavić donosi usporedo riličnu transliteraciju Regule i njezin latinski tekst t€ u uvodu opisuje paleografske i jezične osobitosti hrvatskoga teksta. * Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, Zagreb 1911, str. 381. 87