Kačić, Split, 1993, 25

 

njih dvadesetak godina Bašćanskojj ploči, kao tekstu posvećeno je mnogo pažnje, a
sam tekst bio je opoticajan i za književne i kulturne stvaraoce.

Davno — 1970. u časopisu »Kritika« izašao je moj početnički tekst u otkrivanju
teksta Bašćanske ploče. S drugih pozicija, primjenjujući izokolički princip organiza-
cije teksta proučavao je Bašćansku ploču profesor Eduard Hercigonja, smatrajući da
tekst Bašćanske ploče »svojom svečanom ritmikom — koja je izvanredno adekvatna
pratnja sadržaju — potvrđuje utjecaj što ga je zajednička staroslavenska književnost:
liturgičko-biblijska lektira i ona oslonjena na bizantsku crkvenu retoriku izvršila na
glagoljaša, sastavljača ploče, Bašćanskog kartulara.« Na druge su načine, zatim, tekst
Bašćanske ploče, svaki sa svojih stanovišta odgonetavali: Josip Kekez, Ante Stamać,
'Niko Bonifačić Rožin i drugi. Najveće je, krećući se prema intergritetu teksta, učinio
Branko Fučić. Njegovo konačno čitanje, u koje je uključen rad i odgonetavanje svih do-
sadašnjih proučavalaca Bašćanske ploče, nalazi se u rekonstrukciji prvobitnoga teksta.

"Tekst Bašćanske ploče sastoji se od invokacije (prvi redak) a zatim i od 2.
do 7. retka iskaz opata Držihe o tome da je kralj hrvatski Zvonimir, u svoje dane, da-
rovao svetoj Luciji Ledinu; darivanju prisustvuju svjedoci i dva poslanika, »posli«; od
7. do 9. retka je minacija, kletva, tj. prijetnja onome koji bi darivanje osporio, kao
i obaveza redovnika da mole za darivatelja. Od polovice 9. retka do 11. retka je iz-
vještaj opata Dobrovita o gradnji crkve sv. Lucije koju je gradio s devetero braće, za
vrijeme kneza Kosmata (Kuzme) koji je bio krajinski (pogranični) knez, a 12. i 13.
redak ističu da je neki posjed (»Mikulja«) bio u zajedništvu sa sv. Lucijom.

Sačuvana ploča dio je oltarne pregrade, pluteja. Zapisi su slijedili i na desnoj
ploči koja je sačuvana u jadnim fragmentima s kojih se ništa više sustavno ne može
pročitati.

Prema formulaciji Vjekoslava Štefanića na Bašćanskoj ploči »starohrvatski jezik
teksta protkan je elementima crkvenoslavenskog jezika«. Doista je tako! Upozorio bih
samo na titulaciju »kralj hrvatski«, što nije ni prema staroslavenskom, ni prema la-
tinskom jeziku nego upravo prema hrvatskom. Da se slijedila staroslavenska norma,
stajalo bi »kralj Hrvat«, gdje bi riječ »Hrvat« mogla biti toponim, tj. genitiv plurala
za oznaku zemlje koja se zove »Hrvatč«, ali i za narod koji se, takoder, tako zove
— »Hrvatč«. Isto tako bi se desilo kad bi se titulacija prevodila s latinskog jezika, gdje
bi moralo stajati »kralj Hrvat« za »rex Croatorum«, kako inače stoji u latinskom je-
ziku pisanim spomenicima toga vremena, jednako na kamenu kao i na pergameni.
Na Bašćasnkoj ploči pridjev »rvarski« ujedno spaja i zemlju i narod kako se kod nas
ustalilo od Bašćanske ploče do danas. Česti su bili nesporazumi — u vremenu koje
je za nama — oko pridjeva, osobito oko ovoga »/rvatski« koji pokriva značenjem i
zemlju, Hrvatsku, i njezine stanovnike, Hrvate.

Tekst Bašćanske ploče sastavljen je po zakonima tzv. cursusa, načinom na koji
od vremena Sv. Jeronima do VII. stoljeća, a sporadično i kasnije, osobito od XI. sto-
ljeća dalje Rimska kurija sastavlja svoja pisma. Kursus se osobito ustalio u srednjov-
jekovnoj retorici, a odnosi se na ritmizirani konac rečenice. Dok je u antici klauzula,
tj. završetak rečenice, počivala na kvantitetu slogova, od Jeronima se kvantiteta za-
mjenjuju ritmičkom izmjenom naglašenih i nenaglašenih slogova. Kursus se vrlo
strogo odražava u papinskoj kancelariji sve do VII. stoljeća kad se pomalo g:
se od vremena do vremena javlja, osobito kad se neke stare formule konstituiraju
u kursusu. Konačno je krusus kao način pisanja papinskih pisama ozakonjen za

   

 

     

 

 

 

 

 

  

 

422