Hrvata. Konstantin Ciril izumio je za svoje knjige, i za jezik koji je odabrao da postane kulturni medij Slavenima, posebno i osebujno pismo, glagoljicu, koja očituje njegove teološke, ali i filološke preokupacije. Tim pismom napisao je i prve knjige za Slavene koje su morale poslužiti kao temelj za organizaciju slavenske Crkve. Prve zapisane riječi, prema svjedočanstvu Žitja (života, bio- grafije) Ćirilova bile su početak Ivanova evanđelja: Iskoni be Slovo - U po- četku bijaše Riječ. U Moravskoj su Ćiril i Metod zajednički kompletirali Evan- đelje, preveli su Psaltir i Apostol (Djela apostolska), a vjerojatno i neki kraći izbor iz drugih biblijskih knjiga (parimejnik). Za potpunu organizaciju slavenske Crkve, u obnovljenoj crkvenoj pokra- jini Panoniji, kad je nakon Ćirilove smrti Metod imenovan arhiepiskopom sri- jemskim i legatom Svete Stolice za Slavene, Metod je oko 882. uz pomoć tri brzopisca (ćirilski tekstovi pišu dva) prevco preostale biblijske knjige, osim Makabejaca, pa je — prema Žitjima — rana slavenska Crkva posjedovala sve biblijske knjige, 60 na broju, kako ih je tada priznavala Istočna Crkva. Nakon Metodove smrti (885) i progona njegovih učenika iz Moravske, baština Svete Braće rasijana je među Slavene, pa tako i biblijski tekstovi. Među Hrvatima, i to prvenstveno u Istri, na kvarnerskim otocima, ali i na prostoru pod političkim protektoratom Bizanta, utvrdila se glagoljica i slaven- sko bogoslužje, koje je u prvoj četvrti X. st. toliko jako i tako rašireno da se o njemu raspravlja na Splitskim crkvenim saborima. U drugim slavenskim kra- jevima već tada glagoljicu potiskuje ćirilica, grčko uncijalno pismo podešeno slavenskom glasovnom ustrojstvu. Glagoljica zajedno s liturgijskim i biblijskim tekstovima živi na rubu slavenske ekumene, u Makedoniji i Hrvatskoj, a od XIII. st. dalje samo među Hrvatima. S glagoljicom su se proširili i biblijski isprva samostalno, u posebnim knjigama, evanđelistarima (aprakos ili tetra, izborno ili cjelovito), a ti su tekstovi kasnije poslužili u sastavljanju temeljnih liturgijskih knjiga za hrvatske glagoljaše, osobito kad je u početku XIII. st. započelo formiranje plenarnih glagoljskih misala i brevijara, tekstova koji su postali temelji ne samo za tradiciju biblijskih tekstova kod nas nego i za našu srednjovjekovnu književnost općenito. Na hrvatskom prostoru, uz glagoljaške tekstove, na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije postoje i žive usporedno i tekstovi Biblije na latin- skom jeziku. Biblijske knjige najstarije su sačuvane knjige kod nas. Takav je npr. Splitski evanđelistar iz VIII. st. pisan poluuncijalom, dopisivan u kasnijim stoljećima različitim pismima. Iz XI. st. postoji veći broj biblijskih kodeksa, napose evandelistara, koji se već odlikuju bogatom iluminacijom. Osim glagol skog Marijina evanđelja koje je napisano na južnoslavenskom (hrvatskom) pro- storu, latinski su tekstovi mnogo češći, ali i bogatiji ukrasom. Najstariji kodeks Zagrebačke Metropolitane jest evangelijarij iz XI. st. (MR 153) pisan karoli- nom. Doduše nije potpun, a služio je za liturgijska čitanja. U samostanu franje- vaca u Šibeniku čuva se Biblija iz XI. st, pisana karolinom, s inicijalima. U samostanu dominikanaca u Dubrovniku sačuvan je prekrasan kodeks, tzv. Ve- lika Biblija iz XI. st. Iz istoga je stoljeća evanđelistar iz Trogira, bogato urešen minijaturama, kao i vrlo značajan fragment evanđelistara iz Raba. Prigodom osnivanja Zagrebačke biskupije (1093) Čeh Duh donio je sa sobom tzv. Radobovu Bibliju (danas u Beču), u kojoj se nalazi velik broj pri- pisa, glosa, uz pojedine latinske riječi na hrvatskom i češkom jeziku, a koje prevode ili objašnjavaju latinski tekst. Svečanu Bibliju zagrebačke stolne crkve (MR 159) iz XIV. st. najstariji inventari zovu lijepom i svečanom (»pulchra et 89