Hrvata. Konstantin Ciril izumio je za svoje knjige, i za jezik koji je odabrao
da postane kulturni medij Slavenima, posebno i osebujno pismo, glagoljicu,
koja očituje njegove teološke, ali i filološke preokupacije. Tim pismom napisao
je i prve knjige za Slavene koje su morale poslužiti kao temelj za organizaciju
slavenske Crkve. Prve zapisane riječi, prema svjedočanstvu Žitja (života, bio-
grafije) Ćirilova bile su početak Ivanova evanđelja: Iskoni be Slovo - U po-
četku bijaše Riječ. U Moravskoj su Ćiril i Metod zajednički kompletirali Evan-
đelje, preveli su Psaltir i Apostol (Djela apostolska), a vjerojatno i neki kraći
izbor iz drugih biblijskih knjiga (parimejnik).

Za potpunu organizaciju slavenske Crkve, u obnovljenoj crkvenoj pokra-
jini Panoniji, kad je nakon Ćirilove smrti Metod imenovan arhiepiskopom sri-
jemskim i legatom Svete Stolice za Slavene, Metod je oko 882. uz pomoć tri
brzopisca (ćirilski tekstovi pišu dva) prevco preostale biblijske knjige, osim
Makabejaca, pa je — prema Žitjima — rana slavenska Crkva posjedovala sve
biblijske knjige, 60 na broju, kako ih je tada priznavala Istočna Crkva.

Nakon Metodove smrti (885) i progona njegovih učenika iz Moravske,
baština Svete Braće rasijana je među Slavene, pa tako i biblijski tekstovi.
Među Hrvatima, i to prvenstveno u Istri, na kvarnerskim otocima, ali i na
prostoru pod političkim protektoratom Bizanta, utvrdila se glagoljica i slaven-
sko bogoslužje, koje je u prvoj četvrti X. st. toliko jako i tako rašireno da se
o njemu raspravlja na Splitskim crkvenim saborima. U drugim slavenskim kra-
jevima već tada glagoljicu potiskuje ćirilica, grčko uncijalno pismo podešeno
slavenskom glasovnom ustrojstvu. Glagoljica zajedno s liturgijskim i biblijskim
tekstovima živi na rubu slavenske ekumene, u Makedoniji i Hrvatskoj, a od
XIII. st. dalje samo među Hrvatima. S glagoljicom su se proširili i biblijski
isprva samostalno, u posebnim knjigama, evanđelistarima (aprakos
ili tetra, izborno ili cjelovito), a ti su tekstovi kasnije poslužili u sastavljanju
temeljnih liturgijskih knjiga za hrvatske glagoljaše, osobito kad je u početku
XIII. st. započelo formiranje plenarnih glagoljskih misala i brevijara, tekstova
koji su postali temelji ne samo za tradiciju biblijskih tekstova kod nas nego i
za našu srednjovjekovnu književnost općenito.

Na hrvatskom prostoru, uz glagoljaške tekstove, na crkvenoslavenskom
jeziku hrvatske redakcije postoje i žive usporedno i tekstovi Biblije na latin-
skom jeziku. Biblijske knjige najstarije su sačuvane knjige kod nas. Takav je
npr. Splitski evanđelistar iz VIII. st. pisan poluuncijalom, dopisivan u kasnijim
stoljećima različitim pismima. Iz XI. st. postoji veći broj biblijskih kodeksa,
napose evandelistara, koji se već odlikuju bogatom iluminacijom. Osim glagol
skog Marijina evanđelja koje je napisano na južnoslavenskom (hrvatskom) pro-
storu, latinski su tekstovi mnogo češći, ali i bogatiji ukrasom. Najstariji kodeks
Zagrebačke Metropolitane jest evangelijarij iz XI. st. (MR 153) pisan karoli-
nom. Doduše nije potpun, a služio je za liturgijska čitanja. U samostanu franje-
vaca u Šibeniku čuva se Biblija iz XI. st, pisana karolinom, s inicijalima. U
samostanu dominikanaca u Dubrovniku sačuvan je prekrasan kodeks, tzv. Ve-
lika Biblija iz XI. st. Iz istoga je stoljeća evanđelistar iz Trogira, bogato urešen
minijaturama, kao i vrlo značajan fragment evanđelistara iz Raba.

Prigodom osnivanja Zagrebačke biskupije (1093) Čeh Duh donio je sa
sobom tzv. Radobovu Bibliju (danas u Beču), u kojoj se nalazi velik broj pri-
pisa, glosa, uz pojedine latinske riječi na hrvatskom i češkom jeziku, a koje
prevode ili objašnjavaju latinski tekst. Svečanu Bibliju zagrebačke stolne crkve
(MR 159) iz XIV. st. najstariji inventari zovu lijepom i svečanom (»pulchra et

 

  

 

 

 

    

 

 

 

 

   

 

   

 

89