Mateo Žagar
Filozofski fakultet, Zagreb

JEZIKOSLOVNI TEMELJI PALEOGRAFIJE:
GLAGOIJIČKO MOTRIŠIE

Ovaj je rad u čast akademika Edvarda Hercigonje zamišljen kao prilog razma-
tranju svečarove pozicije u hrvatskoj filologiji na prijelazu milenija, i prilog pro-
cjeni poticaja kojima je Hercigonja pokrenuo niz mlađih naraštaja hrvatskih fi-
lologa, staroslavista i »glagoljaša«, te — upravo slijedeći te impulse — kao pokušaj
da se pridonese metodologiji suvremenog zaokruživanja znanja o pismovnoj
(pismovnojezičnoj) strani hrvatskih glagoljskih tekstova, segmentu hrvatske fi-
lologije poznavanju kojega je i profesor Hercigonja svojim znanstvenim radom
posljednjih desetljeća na mnogim planovima pridonio.

Eduard Hercigonja i hrvatska filologija na obratu tisućljeća

Velikim dijelom svjetske kulturne i znanstvene javnosti prelazak XX. u XI.
stoljeće, na mnogim se područjima, osobito onima humanističke domene, obilježa-
vao objavljivanjem, u različitoj mjeri sumirajućih i selektirajućih, pregleda pro-
cijenjenih dosega istraživanja kroz proteklih stotinu ili pak tisuću godina. U hrvat-
S]šoj su se kulturi ti opći motivi podudarili s naglašenom potrebom da se u uvje-
tima snažnog nacionalnog zanosa 90-ih godina (nakon desetljeća zatomljivanja),
koji je pratio stvaranje moderne hrvatske države, ponude obuhvatna i kapitalna
djela koja su kadra u reprezentativnu svjetlu iskazati domete pojedinih područja
odnosno njihovih predstavnika u odabranu povijesnom odsječku, pridonoseći po-
sredno — pored znanja o samoj stvari — i utvrđivanju kulturnog, nacionalnog iden-
titeta.' Većina takvih »zaokružujućih« djela naglašavala je fokusiranje svog pred-
meta »u evropski kontekst«. Nacionalna centričnost, koja na filološkom planu nas-

 

._ U takvim, zahtjevnim, uvjetima produkcija se u kvaliteti znatno razlikovala: s jedne strane, svoje
najuspješnije radove pisali su vrhunski hrvatski stručnjaci, u svojim područjima katkad jedni od najkvali-
tetnijih kroz čitavu nacionalnu povijest (prigoda ovog zbornika dopušta da u tom smislu istaknemo našeg
svečara, osobito njegove posljednje autorske i uredničke naslove), a s druge strane javio se i znatan broj
zanesenih »polustručnjaka« ili posvemačnjih laika koji su — nekritički — i sami (dakle bez povjerenja u su-
vremene stručnjake) nastojali svojom koncepcijom i »znanjem« odgovoriti vremenu. U odnosu na histo-
riografiju, u filologiji je takvih radova (ne računamo li poticajnu standardološku temu hrvatskog jezika)
bilo razmjerno malo. Valjda i zbog toga što filologija barata jezikom — provjerijivim dokaznim materija-
lom, uz koji se manipulativni prostor u znatnoj mjeri smanjuje.

   

23