Mateo Žagar Filozofski fakultet, Zagreb JEZIKOSLOVNI TEMELJI PALEOGRAFIJE: GLAGOIJIČKO MOTRIŠIE Ovaj je rad u čast akademika Edvarda Hercigonje zamišljen kao prilog razma- tranju svečarove pozicije u hrvatskoj filologiji na prijelazu milenija, i prilog pro- cjeni poticaja kojima je Hercigonja pokrenuo niz mlađih naraštaja hrvatskih fi- lologa, staroslavista i »glagoljaša«, te — upravo slijedeći te impulse — kao pokušaj da se pridonese metodologiji suvremenog zaokruživanja znanja o pismovnoj (pismovnojezičnoj) strani hrvatskih glagoljskih tekstova, segmentu hrvatske fi- lologije poznavanju kojega je i profesor Hercigonja svojim znanstvenim radom posljednjih desetljeća na mnogim planovima pridonio. Eduard Hercigonja i hrvatska filologija na obratu tisućljeća Velikim dijelom svjetske kulturne i znanstvene javnosti prelazak XX. u XI. stoljeće, na mnogim se područjima, osobito onima humanističke domene, obilježa- vao objavljivanjem, u različitoj mjeri sumirajućih i selektirajućih, pregleda pro- cijenjenih dosega istraživanja kroz proteklih stotinu ili pak tisuću godina. U hrvat- S]šoj su se kulturi ti opći motivi podudarili s naglašenom potrebom da se u uvje- tima snažnog nacionalnog zanosa 90-ih godina (nakon desetljeća zatomljivanja), koji je pratio stvaranje moderne hrvatske države, ponude obuhvatna i kapitalna djela koja su kadra u reprezentativnu svjetlu iskazati domete pojedinih područja odnosno njihovih predstavnika u odabranu povijesnom odsječku, pridonoseći po- sredno — pored znanja o samoj stvari — i utvrđivanju kulturnog, nacionalnog iden- titeta.' Većina takvih »zaokružujućih« djela naglašavala je fokusiranje svog pred- meta »u evropski kontekst«. Nacionalna centričnost, koja na filološkom planu nas- ._ U takvim, zahtjevnim, uvjetima produkcija se u kvaliteti znatno razlikovala: s jedne strane, svoje najuspješnije radove pisali su vrhunski hrvatski stručnjaci, u svojim područjima katkad jedni od najkvali- tetnijih kroz čitavu nacionalnu povijest (prigoda ovog zbornika dopušta da u tom smislu istaknemo našeg svečara, osobito njegove posljednje autorske i uredničke naslove), a s druge strane javio se i znatan broj zanesenih »polustručnjaka« ili posvemačnjih laika koji su — nekritički — i sami (dakle bez povjerenja u su- vremene stručnjake) nastojali svojom koncepcijom i »znanjem« odgovoriti vremenu. U odnosu na histo- riografiju, u filologiji je takvih radova (ne računamo li poticajnu standardološku temu hrvatskog jezika) bilo razmjerno malo. Valjda i zbog toga što filologija barata jezikom — provjerijivim dokaznim materija- lom, uz koji se manipulativni prostor u znatnoj mjeri smanjuje. 23